Analizu korisnika Mac316, s portala Tribina.hr, prenosimo u cijelosti.

Veliki korak natrag za Hajduk u svakom smislu. Kada u jednoj sezoni promijenite trenera, gotovo sve ključne igrače i onda još i Upravu kluba, a ne pomaknete se niti milimetar u rezultatima, smjeru kluba ili poziciji u hijerarhiji hrvatskog nogometa u svakom smislu, onda je jasno da su potezi koji su napravljeni promašaji koji vode u stagnaciju, na nekim razinama i veliko nazadovanje.

Možda je zaista vrijeme došlo da Brbić i Vučević odu. Možda su dali sve što mogu dati, odveli Hajduk koliko daleko njihovi kapaciteti dozvoljavaju. Sigurno su griješili, sigurno su neke stvari trebali drugačije odraditi, ne može se reći da je klub u njihovoj eri napravio epske pomake, ali u ovome je stvar. Ako je klub, tko god da ga zaista vodi, odlučio da je vrijeme za smjene ključnih ljudi, moralo se znati točno koga se ima u vidu da posao nastavi. Raspisivanje natječaja i traženje najboljeg kandidata po programu koji nude je lijep, transparentan način poslovanja, ali ujedno pokazuje da ljudi koji vode Hajduk nemaju blage veze kako bi klub trebao dalje, pa traže programe od potencijalnih kandidata da im sami kažu. Prevedeno, priznaju da sada stvar ne valja i da trebaju svježe ideje. No smijeniti preko noći vodeće ljude bez postavljenih temelja smjera kojim misliš dalje ići, bez da znaš kako će klub nastaviti i s kojim ljudima je stihijska odluka, odluka koja je donesena bez planskog i strateškog promišljanja. Raspisivanje natječaja i traženje kandidata s idejama se radi kada se nešto počinje od nule, kada neki projekt tek počinje - Hajdukov projekt obnove već debelo traje godinama i ako se već i odluči mijenjati ljude koji ga vode, nema nikakvog smisla raspisivati natječaj i tražiti ljude s idejama, nego naći ljude koji mogu Hajdukov zacrtani put dovesti na nove razine, ljude koji su sposobniji od Brbića i Vučevića, ali koji će nastaviti putem kojim je Hajduk krenuo. Naravno, osim ako procjena svih nije da je taj smjer potpuno promašen. Riječi ljudi iz Hajduka sugeriraju da vjeruju u put kojim idu, ali djela i potezi govore nešto sasvim suprotno.

Trener Burić je doveden da nadogradi posao koji je Igor Tudor započeo. U momčad su uvedeni i koliko-toliko uigrani najvredniji izdanci škole Balić i Vlašić, uz Tudora i Malokua kao potencijale koji se nude kao pomoćna snaga. Nekoliko mjeseci kasnije i Balić više uopće nije u klubu, Maloku je potpuno zaboravljen, Vlašić je odigrao sezonu koja je solidna, ali se nikako ne može nazvati sezonom probijanja u elitu, a Tudor je napravio pomak u razvoju, ali ostaje igrač nedefinirane pozicije i nedefiniranih zadaća u igri - teško je reći je li on ofenzivac kojem je zadaća sudjelovati u završnici ili radilica koji će trkom i motorikom povezivati rupe u veznom redu ili po bokovima. Burić je, treba se priznati, proveo Hajduk kroz sezonu bez nekih većih potresa, nije bilo kriza niti igračkih ispada ili afera, ali je jednako tako Hajduk proveo kroz relativno mlaku sezonu u kojoj su se neke prilike za napredak nudile, ali je momčad u svim ključnim utakmicama, europskim i domaćim, pala bez pravog otpora, sputana taktičkim oprezom i općenitim manjkom kvalitete na individualnom planu.

Najveći grijeh koji je Burić napravio je što je sezonu završio bez jasnog optimizma o tome što Hajduk može očekivati bolje sljedeće sezone. Niti jedan mladi igrač nije iskočio osim onih za koje se znalo i prije Burića, dakle Vlašić i Tudor, cijelu sezonu nije uspio dovesti Ohandzu u natjecateljsko stanje, nema jasnog sustava napadačke igre niti jasno definirane selekcije igrača po sistemu oni koji 'moraju ostati' i oni koji su 'potrošna roba'. Dojam je da nakon završetka sezone ponovno svi mogu otići za pravu cijenu, a da pola momčadi može biti otpisano bez da za njima itko suzu pusti. Jasno je da će Hajduk za sljedeću sezonu ponovno morati dovesti nekoliko neprovjerenih prinova koje bi zaoštrile konkurenciju, a jako je teško izgraditi igru i rezultat kad svake sezone iznova u momčadi moraš uigrati igrače za koje nitko ne može biti siguran odgovaraju li uopće kvalitetom ambicijama koje klub ima.

Što se tiče samih igrača, najviše nade za vođu ove momčadi se polažu u Nikolu Vlašića, no ova sezona je pokazala da nije realno računati s tim da će taj dečko postati vođa ove generacije. Fizičke potencijale ima, ima i veliku volju za radom i napretkom i dojam je da je Vlašić jedan od rijetkih kojem je zaista stalo da Hajduk s njim u momčadi bude bolji i da nešto s Hajdukom i napravi prije nego ode, ali Vlašić ima i limite koji ga čine lošim kandidatom za vođu momčadi. Nije igrač poteza, netko tko će kad ne ide i kad se igra slabo izvući nešto genijalno da prelomi utakmicu. Navijači Hajduka se sigurno sjećaju Marija Pašalića, koji je mogao igrati grozno, ali je u nekom potezu mogao usmjeriti rezultat na Hajdukov mlin. I Andrija Balić, u svom kratkom boravku u prvoj momčadi, pokazao je da ima potez i znanje okrenuti utakmice ili iz ničega napraviti nešto. Vlašić je oko prve momčadi dovoljno dugo da se može procijeniti da je igrač koji, kad momčad igra dobro, može biti jedan od najboljih na terenu, ali nije netko tko će povući kad ne ide i koji će napraviti preokrete ili povesti momčad da zaigra bolje. Nažalost po njega i Hajduk, momčad ima takvu kvalitetu da je realnije da će se u puno utakmica mučiti i čupati pobjede, nego dominirati i gaziti, a Vlašić nije taj koji će pobjede iščupati.

Hajduk sljedeće sezone vjerojatno čeka i igranje bez Lovre Kalinića na vratima, po prvi puta nakon dugo vremena. S obzirom da nije realno da će klub naći jednako kvalitetnu zamjenu, na vidjelo bi mogle doći i mane koje obrana Hajduka ima, a koje je Kalinić svojom ipak višom klasom za rang naše lige skrivao. Opet, nije realno da će Hajduk dovesti obrambena pojačanja, mladi igrači nisu promovirani i stupovi obrane za sljedeću sezonu su i dalje Nižić, Bily, godinu stariji i sporiji Milić i nekoliko mladih igrača od kojih nitko ne obećava da je čak ni novi Maloča. Teško da će se nastaviti suradnja završetkom posudbe Velasqueza i sve to vodi do toga da Hajduk očekuje sezona u koju ulazi sa iznimno nedorečenom obranom koja više neće imati niti kakvo-takvo samopouzdanje iz činjenice da klasni golman stoji iza nje. Ponovno, u ovoj sezoni nije učinjeno ništa ili jako malo da se barem taj, najlakši za uigrati, segment igre dovede na razinu koja nudi optimizam.

Još bi čovjek rekao da vjeruje u struku i sportskog direktora da nađe pojačanja i kompenzacije za igrače koji odlaze ili koji kvalitetom ne zadovoljavaju, ali sportskog direktora klub uopće nema, Burić ima dovoljno obaveza od postojećih igrača pokušati napraviti polupristojnu momčad, a Saša Bjelanović je čovjek bez dovoljno kvalitetnog životopisa u stručnom smislu da bi mu se povjerilo stvaranje kvalitetne Hajdukove momčadi sa iznimno ograničenim resursima i vremenom. Jer da bi sljedeća sezona bila ikakav iskorak naspram ove, Hajduk bi kostur momčadi morao znati sada, najkasnije prije početka priprema, a idealno bi bilo da taj kostur čini barem dijelom igrači koji su već sada u momčadi. No s obzirom na gotovo siguran odlazak Kalinića, mogućnost da Vlašić bude prodan zbog 'nemoralne ponude' i nedostatak ikakvih naznaka da u momčadi postoje nositelji na duge staze, struka i sportski direktor će vjerojatno morati proučiti mnogo igrača i odraditi duge pregovore s njima da ih privole za Hajduk, a s obzirom i na Euro u Francuskoj, Hajduk vjerojatno neće imati definiranu momčad prije početka srpnja, što je  temelje za bolju sezonu od ove debelo, debelo prekasno.

Hajduk ponovno hoda kad bi trebao trčati, letargija koja je obuzela klub zbog nemoći, uzrokovane podjednako vanjskim uzrocima koliko i zbog vlastite nesposobnosti i krivih odluka, usporila je vitalne funkcije koje klub mora imati i ostavila pustoš oko kluba u svim segmentima osim onog na tribinama. Ljudi i dalje uzimaju članstvo u klubu, dolaze na utakmice i, jednostavno rečeno, vole Hajduk, ali klub i ljudi koji ga vode ne rade puno, ili ne rade ništa, da tu ljubav uzvrate i pokažu je se dostojnom. Taj narod koji toliko voli Hajduk je i sam kriv što je klub tu gdje je jer su dozvolili da ljubav koju imaju za klub preraste u opsesiju i učini ga taocem te ljubavi te navijači misle da jedino oni znaju što je najbolje i kojim smjerom treba ići. Iako su namjere vjerojatno plemenite, kad ljubav preraste u opsesiju i potrebu za kontrolom, najčešće dolazi do raspada, muke i patnje.