Dina Levačić upisala se u povijest plivanja kao prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, a uz to kao prva hrvatska sportašica koja je isplivala svih sedam velikih maratona – 'Oceanovih sedam'. Ovo je njezina priča
Daljinska plivačica Dina Levačić osvojila je u tportalovu izboru Vizionar godine nagradu u kategoriji sport, a tu vijest javili smo joj dok je osvajala tri nova maratona u Južnoj Africi. I to ne bilo kakva… Po povratku u Hrvatsku - nakon što joj je sestra Damjana dala nagradu koju je na svečanoj dodjeli primila u njezino ime - navratila je do redakcije tportala u Zagrebu kako bi nam ispričala svoju inspirativnu priču.
>> Oni su slavili: Ovo su glavne poruke tportalovih Vizionara
Ipak je riječ o djevojci koja je diplomirala 2019. na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, smjer edukacijska rehabilitacija (defektologija), ali je našla vremena i za osvajanje maratona za maratonom širom svijeta.
Uz to je, osim što je ispisala povijest daljinskog plivanja, postala uzor mnogim mladim plivačima i plivačicama. A od svih mogućih nagrada koje je osvojila ističe da joj je najveća ona kad je doznala da je nedavno rođena djevojčica koja je dobila ime Dina baš po njoj.
Jer ipak je riječ o djevojci koja ne zna za riječ strah. Djevojci koja ne zna za riječ odustajanje. Osim što je postala prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, uz to je postala druga žena u povijesti daljinskog plivanja koja je u razmaku od 90 dana isplivala trostruku krunu daljinskog plivanja: mostove Manhattana u New Yorku (46 km), Kalifornijski zaljev od otoka Cataline do San Pedra (33 km) te La Manche (34 km).
Pored toga, upisala se u povijest kao jedina Hrvatica koja je preplivala svih velikih sedam plivačkih maratona 'Oceanovih sedam' te ujedno najmlađa žena na svijetu kojoj je to uspjelo, čime se upisala u Guinnessovu knjigu rekorda.
Svakako treba spomenuti i to da je preplivala kanal Kaiwi (43 km), 2019. kanal Tsugaru (30 km), 2022. Gibraltarski tjesnac (15,5 km) te Sjeverni kanal (34 km), a 2023. godine, točnije 14. ožujka, na 27. rođendan, i Cookov prolaz (23 km). Ali tu nije stala…
Toj je listi dodala tri zahtjevna i opasna maratona u Južnoj Africi, a isplivala ih je u veljači ove godine.
Koliko vam znače sve nagrade koje ste primili? Nagradu Vizionar godine osvojili ste u vrlo jakoj konkurenciji.
'Iskreno, ne radim to što radim zbog nagrada, ali je uvijek lijepo biti prepoznat, pogotovo zato što sam se našla u društvu odličnih sportaša koji su se, kao i ja, žrtvovali i puno toga odrekli da bi bili tu gdje jesu. Time mi nagrada Vizionar godine još više vrijedi', rekla nam je Dina, a žurila je potom prema rodnom Splitu, u kojem je trenutačno zaposlena kao asistentica na Medicinskom fakultetu te ujedno pohađa doktorski studij.
Nagrada Vizionar godine relativno je novi koncept jer se ne gleda samo sportski uspjeh, nego i utjecaj na društvo koji ta osoba ima na druge. Kako vi – djevojaka koja dolazi iz sporta kao što je daljinsko plivanje - gledate na sve to?
Jasno mi je da se ovdje ne radi samo o sportu i rezultatima, već o svim sferama života. Eto, živimo u takvom vremenu u kojem ljudi mijenjaju svoje karijere iz korijena i to u ozbiljnim godinama. Po meni samo treba biti hrabar, treba napraviti prvi korak kao ostvarenje nekih snova ili ideja koje se možda čine lude i neostvarive. Ako imaš svoju viziju kako to treba izgledati na kraju i ako imaš vjere u sebe te ako si dovoljno hrabar - napravi taj korak.
Kad ste odlučili da ćete se baviti daljinskim plivanjem?
Čim sam se rodila i proplivala (smijeh). Rođena sam u Splitu, odrasla sam uz more i naučila sam plivati i na otoku Istu, otkud je moj djed Stipe. Inače, s tog otoka dolaze Levačići. I tako, odmalena sam se bez straha kupala u moru i uživala, a imala sam i podršku roditelja, majke Željane i oca Mladena, te naravno baka i djedova. Od prvih dana imam veliko strahopoštovanje prema moru, ali ne bojim ga se.
Malo je poznato to da ste se ozbiljnim plivanjem počeli baviti zbog dvije godine starije sestre.
Kad je sestra imala šest godina, a ja četiri, roditelji su nas upisali na plivanje. U početku je to bilo trčkaranje oko bazena, ali sam polako počela ozbiljno trenirati i s devet godina odlučila da bih željela probati maraton. Najbliži Splitu bio je onaj u Omišu i tad sam preplivala svoj prvi maraton u dužini od dva kilometra. Tog sam dana znala da je to – to!
Kad ste se kao devetogodišnja djevojčica zaljubili u ovaj sport, sigurno niste mogli sanjati kamo će vas on odnijeti.
Od tog prvog maratona na internetu sam tražila kalendar i sljedeći na kojem bih mogla plivati. I tako je krenulo. Kad sam imala trinaest godina, uspjela sam preplivati 10 kilometara, pa onda Faros maraton na otoku Hvaru, i tako se sve zakotrljalo. I od tada mi je La Manche stalno bio u podsvijesti i došao je kao neki logičan korak.
Mnogi ne znaju da nije lako dobiti termin za preplivavanje La Manchea.
Tako je. Evo vam moj primjer - rezervirala sam 2015. godine termin za La Manche i dobila sam ga u devetom mjesecu 2017.
Često govorite da nemate sportskog uzora, ali ste ponosni na to što ste na jednom maratonu kao klinka upoznali Veljka Rogošića.
Iskreno moram reći da nemam pravih sportskih uzora, ali jako je duga lista sportaša koje cijenim i svjesna sam koliko su uložili rada i odricali se. Želim biti svoja osoba, imati svoje snove i živim svoj život kako ja želim. No svakako je jedan od onih kojima se divim i poštujem ih – pokojni Veljko Rogošić. Upoznala sam ga kao djevojčica na jednom maratonu te mi je uručio nagradu za prvo mjesto. Ti trenuci ostanu vam duboko urezani…
Koja su vam onda priznanja, nagrade ili osvojeni maratoni najdraži?
Nemam odgovor na pitanje koji mi je maraton najdraži, ali kad me već pitate za nagrade, mogu vam reći da mi je najveća čast, usprkos svim odlikovanjima i nagradama koje sam dobila, činjenica da su nedavno roditelji koji me znaju s maratona u Raslini na Prokljanskom jezeru - svojoj djevojčici dali ime Dina. Nadam se da će ta curica, kad naraste, od svojih roditelja s ponosom moći čuti po kome je dobila ime i da će joj biti drago...
(Suze su samo krenule. Teško ih je Dina mogla zadržati i taj trenutak, u kojem nam je govorila o tek rođenoj djevojčici, pokazuje što joj je najvažnije. Ta priča samo je potvrda toga da je nagrada Vizionar godine otišla u prave ruke, op.a.)
Kad ste došli na ideju da nakon La Manchea preplivate trostruku krunu?
Kad sam već otišla preplivati La Manche, došla sam na ideju da otplivam još koji maraton pa sam tako preplivala trostruku krunu. Prvo sam otplivala 20 mostova koji povezuju Manhattan s ostalim dijelovima New Yorka te nakon toga i zaljev od otoka Cataline do San Pedra. I kad sam sve to istraživala, saznala sam za 'Oceanovih sedam'. Proučavala sam tada specifičnosti svakog maratona i znam da sam prokomentirala svojima kod kuće 'da to samo luđaci mogu plivati, to nitko normalan ne bi radio'. A eto, jedan po jedan i - došla sam do tih sedam.
Majka Željana vam je velika podrška na svakom maratonu.
Majka doslovno u treptaj oka zna što mi treba te, kao i svaka mama, uvijek stavlja zdravlje svog djeteta na prvo mjesto. Iskreno, meni je lakše kad znam da je ona na brodu uz mene.
Vašu majku najviše brinu morski psi, kojih je navodno bilo na nekim maratonima, a najveći je strah imala u Južnoj Africi.
Da, to je točno. Znate, mi smo dvije potpuno drukčije osobe po karakteru. Ja sam mirna osoba i rijetko što me može iznervirati ili izbaciti iz takta. Mama je više tip paničara i puno se sekira oko svega, tako da smo nas dvije jednostavno dobra kombinacija. Sad kad smo išli u Južnu Afriku, bila je jako opterećena i zabrinuta zbog morskih pasa i sve joj je to bilo jako stresno.
Na koncu nije bilo morskih pasa, no mnogi ne bi imali hrabrosti plivati na tom području.
Glavni organizator, koji iza sebe ima više od 4000 maratona, rekao mi je da nikad nije vidio veliku bijelu psinu. No majka i sestra – koje su bile na brodu – pričale su mi da sam plivala s tuljanima i pingvinima. Čak su s broda vidjele i kita, ali ja ništa od toga nisam vidjela jer sam fokusirana na plivanje.
Znači, strah je za vas nepoznat pojam kad ste u moru?
Nije baš tako. Dok sam u Splitu, plivam na Marjanu, na plaži Kašuni, i ako plivajući naletim na kesu ili neki predmet, zamalo dobijem srčani udar. Ali eto, kad sam daleko od kuće, očito se nešto posloži u glavi i sugerira mi da će sve biti ok.
Koji vam je maraton sljedeći na redu?
Nakon što sam otplivala 'Oceanovih sedam', nemam neki popis onog što sljedeće moram ostvariti. Sad više plivam na maratonima koji mi se sviđaju. I za False Bay, koji sam plivala u Južnoj Africi, sasvim sam slučajno čula.
Sve o sportskom-edukativnom-humanitarnom projektu '104 Dalmatinca'
Dina i njezina ekipa nedavno su predstavili sportsko-edukativno-humanitarni projekt naziva '104 Dalmatinca', kojim ima želju promovirati hrvatske otoke i otočiće i nema sumnje da će on odjeknuti.
'Ta je ideja došla dosta spontano. Znam samo da sam željela opušteniji projekt i to u Dalmaciji. Ukratko, ideja je da otplivam oko 104 otoka, otočića i hridi u sve četiri naše morske županije u dužini od oko 150 kilometara, a plan je da projekt krene u petom mjesecu i dio ćemo odraditi u šestom. Nakon toga slijedi stanka u sedmom i osmom mjesecu, kad je špica turističke sezone, i da nastavimo kroz deveti i deseti mjesec. No osim samog plivanja, ideja je dodatna promocija otoka i pričanje priče o svakom od njih, pogotovo jer se radi o nekim malim otocima i hridima koji su nepoznati javnosti. Želja nam je sve te otoke približiti našim ljudima te ih kroz društvene mreže prikazati strancima i pokazati im što je to toliko privlačno na njima. Uz sve to postoji humanitarni dio te će svatko moći donirati određeni novac za pojedini otok, a sav iznos koji se skupi bit će iskorišten za ulaganje na njima kako bi se pomoglo stanovnicima. Također je uvijek aktualna poruka o očuvanju mora, da bude čisto i da pazimo što radimo u njemu. Ako nećemo mi, tko će? Inače, na pojedinim lokacijama provest će se podvodna čišćenja uz stručnu podršku obučenih ronilaca', ispričala je Dina i dodala da je nedavno, na povratku iz Južne Afrike, ostala bez daha kad je iz zraka vidjela Čiovo, Drvenik, svoj rodni Split i okolne otoke.
'Kroz glavu mi je prošlo - ako je ovo meni ovako lijepo, baš me zanima koji je prvi dojam većine turista kad vide boju našeg mora i tu ljepotu. Pogled je spektakularan!'
Koji je najduži maraton što ste ga preplivali u komadu?
To je bilo na Havajima, a dugačak je 44 kilometra. Bilo je jako zanimljivo, ali teže je bilo ljudima na brodu koji su me pratili nego meni. Mama je povraćala 10 sati u komadu zbog valova od tri, četiri metra. Inače, ja sam na tom maratonu ukupno bila u moru nekih trinaest sati.
Kako je to biti trinaest sati u moru?
Ne znam kako bih to opisala. Puno je tu treninga, ali u maratonskom plivanju glava je 80 posto. Onaj koji je jak u glavi završit će maraton prije od onoga koji je fizički spreman, ali nije jak u glavi. Zanimljivo je spomenuti da je u ovom sportu prosjek godina oko 45 i ja sam jedna od mlađih s 28 godina. Ima ljudi raznih godina i raznih zanimanja, a u njemu je zapravo poniznost najvažnija. To sam shvatila kad sam vidjela ženu koja je otplivala četverostruki La Manche i jedina je na svijetu koja je to uspjela. A sve to uspjela je godinu dana nakon što je završila liječenje od karcinoma dojke. Na tom maratonu u moru je bila više od 50 sati!
Spomenuli ste poniznost kao izuzetno važnu u ovom sportu. Na što ste točno mislili?
Ovo je jedan od posljednjih sportova u kojem novac ništa ne znači i sve su ovo podvizi slični onima što postoje u alpinizmu, kao kad netko osvaja Mount Everest. U mom sportu imaš na sebi običan kupaći kostim, plivačke naočale, kapicu i čepiće za uši. I eventualno se namažemo mašću koja nas štiti od soli te da nas kostim ne bi nažuljao. U ovom sportu jednako je teško i milijarderu i nekom tko nema ni eura u džepu. Preplivavanja su ostala ista kao i prije puno, puno godina, jedino je prehrana bolja i danas postoji precizna navigacija. Sve ostalo je isto i prepušten si samo vodi - moru i valovima. Ukratko, moraš doći od točke A do točke B svojim rukama i nogama i meni je to super u ovom sportu.
U svijetu je taj sport popularan, snimljeni su i dugometražni filmovi o njemu, ali u Hrvatskoj se o tome jako malo zna.
Da, ja sam nažalost jedina u Hrvatskoj koja se bavi ovim sportom na ovakav način. Nisam imala koga pitati za savjet i snalazila sam se na razne načine, najviše preko Facebooka, pa sam tako došla do ljudi iz raznih zemalja koji su mi pomogli. U ovom sportu funkcioniramo kao neka zajednica i jedni drugima smo podrška.
Važna stavka u ovom sportu su troškovi jer su poprilično veliki. Najskuplja stavka, osim aviokarata i smještaja, svakako je gorivo za brod koji vas prati. Kako se vi snalazite?
To je vječna borba, a na početku 2017. godine nisam imala nijednog sponzora, tako da je uložen dio moje i ušteđevine mojih roditelja. I danas je to borba, a svjesna sam da sam na jedan način najneatraktivnija opcija za sponzore. Moram reći i ovo - iako dosad nisam osjetila diskriminaciju u sportu, mislim da bi mi lakše išlo sa sponzorima da sam muško. Barem mi se tako čini…
Radite kao asistentica na Medicinskom fakultetu u Splitu, na kojem ste ujedno na doktorskom studiju. Kako nađete dovoljno slobodnog vremena za treninge i maratone?
Kako ja to volim reći, živim u kontroliranom kaosu. Otkad znam za sebe – a plivam od vrtića – uvijek sam to dobro usklađivala s vrtićem, školom, fakultetom, a danas s poslom. Inače, moram još dodati da na fakultetu u posljednje vrijeme radim na velikom europskom projektu. Radi se o istraživanju mentalnog zdravlja mladih u Europi. Uz to se nađe vremena za privatne terapije u mojoj struci (defektologija, op.a.), tako da sam na sto strana, ali sve nekako stignem.
VIDEO s izbora Vizionar godine - koji je Dina poslala iz Južne Afrike - pogledajte u prilogu:
