Vjerujem da bi sada svatko poželio biti ovdje u Rusiji, pratiti hrvatske reprezentativce te uživo svjedočiti povijesnim uspjesima, kojima se ne nazire kraj.

Cijela ta avantura sada se nastavlja u Sočiju (do kojeg nismo došli Carwizovim automobilom, nego avionom), gradu koji se proslavio strelovitom izgradnjom nakon što je dobio organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2014. godine.

Smješten je uz obale Crnog mora, a okruženje te cjelokupni prirodni dojam posve su suprotni od onog kakvog smo imali u Zelengorsku, mjestu u blizini 'bazne stanice' hrvatskih reprezentativaca na putu prema vrhu Svjetskog prvenstva.

Niti Nižnji Novgorod, pa ni Rostov na Donu nemaju poveznica sa Sočijem jer ovdje nema gustih borovih i hrastovih šuma te stabala breze, već vas 'gledaju' palme, kaktusi, čempresi i sve što raste u ovakvim klimatskim uvjetima. Mogli bismo ih usporediti s mediteranskom klimom, no kako smo daleko od Mediterana, onda ju je točnije opisati kao suptropsku.

Iznad Sočija, ili bolje rečeno Adlera, jednog od četiri gradska područja i mjesta u kojem se nalazi Olimpijski park sa stadionom Fišt, na kojem će u subotu igrati Hrvatska i Rusija u borbi za polufinale, rasprostranjene su visoke planine, koje su bile osnovni razlog što se i ovako toplo mjesto moglo kandidirati za Zimske olimpijske igre.

Ovo turističko mjesto, koje mnogi uspoređuju s Cannesom, pa čak i Monacom, odnosno Monte Carlom, trenutno je prepuno gostiju koji na raspolaganju imaju veliki lunapark sa svim mogućim adrenalinskim atrakcijama, bezbroj kafića i restorana, ali i lijepo uređenu dugačku plažu. Koja se itekako razlikuje od naših.

Naime, pijesak je crn, a prekrivaju ga i crni kameni oblutci, tako da već sam ulazak u more jasno sugerira kako ulazite u Crno more. Zanimljivo, samo u razmaku od 24 sata, od vrlo hladnog more je postalo prilično toplo te su tisuće kupača pohrlile na plažu. Inače, na ulasku istaknute su obavijesti kupačima, a između njih izdvaja se ona o zabrani kupanja zbog jakih struja.

Ono što se lako da primijetiti jest da Rusi koje ovdje provode godišnji odmor imaju stila. I novca. Obučeni su 'tip-top', voze se u skupocjenim automobilima, a smještaj u kojem odsjedaju izgleda i više nego dobro.

Uglavnom su to 'resorti', odnosno po nekoliko zgrada do pet, šest katova, u kojima su sobe i apartmani. Okruženi su žicom, a u svakom od tih prostora postoje i trgovine, kafići, restorani, trim kabineti, pa i 'vešeraj', što nama koji smo već 20-ak dana na putu, sa samo jednim koferom, itekako koristi.

Naravno, i taj smještaj raznih je kategorija. Od onog s tri zvjezdice, pa do superluksuznog, s privatnim bazenima i jacuzzijima na terasama. A sa svih njih puca pogled na plažu.

Uz koju, prema svjetskim trendovima, i Rusi rolaju, voze bicikle, trče i vježbaju.

U skladu s uobičajenom zagrebačkom praksom, i osobno sam krenuo na lagano znojenje, ali sam nakon nekoliko pretrčanih kilometara stigao do velikog zida, ograđenog bodljikavom žicom. U prvi sam tren pomislio da je to jedna od pet nudističkih plaža koje se nalaze na ovom području, no mladić koji je upravo odrađivao posljednju rundu sklekova samo mi je rekao: 'Ne idi bliže. To je zid koji nas dijeli od Abhazije.'

Inače, riječ je o državi na Kavkazu koja je proglasila neovisnost od Gruzije nakon rata vođenog 1992.-1993. godine. Dosad su je priznale tek Rusija, Nikaragva, Venezuela, Nauru i Južna Osetija.

Naravno, poslušao sam njegov savjet, slikao se uz ogradu, poslao e-mail s fotografijom u redakciju, okrenuo se i pokušao što prije pronaći stazu po kojoj se od 2014. godine u ovom gradu vozi Formula 1. Samo da mogu trčati najbrže što mogu!

Šteta je što u džepu nisam imao nešto slatko, nakon trčanja i upozorenja dobro bi mi došlo...