Ima li kraja djetinjarijama kakve slušamo nakon gotovo svakog godišnjeg izbora za sportaša godine, bilo da je riječ o HOO-ovom glasanju bilo o izboru u kojem su glasali samo stanovnici neke mjesne zajednice? Nije nepoznato da Joško Vlašić voli pisati pisma, da se često obrecne na Hrvatski olimpijski odbor i da nerijetko svoj ego pretpostavi tuđem, baš kao što više nije nikakva vijest da Ante Kostelić kaže ono što misli, makar to mnogi i ne žele čuti.

Povijest otvorenih pisama tate Vlašića je duga, a u svakom od njih argumentira zamjerku za nešto. Netko te argumente može protumačiti ispravnima, netko neispravnima, no najvažniji čovjek u karijeri Blanke Vlašić svakako ima pravo na svoj stav i ima ga pravo izreći. Kao, uostalom, i svatko od nas običnih smrtnika.

Pa ipak, ma koliko god ima to neosporno pravo, javnost je već zasićena egocentričnošću naših sportskih vedeta: nogometaša koji kukaju da nemaju za porez, a voze najskuplje aute, košarkaša koji ne primaju plaću, ali su svaki dan na jutarnjoj kavi i pri večernjem izlasku u skupim sakoima, rukometaša koji nemaju rukometni dom, pa, eto, igraju besplatno u Areni i slično. Ništa drugačije nije niti s pismima tate Vlašića. To što se u najnovijem pismu našlo i ime Ante Kostelića, to je čista slučajnost. Prije nekoliko godina umjesto njegova bilo je ime Ratka Rudića.

Polemike koje se vode nakon tih pisama baš ničemu ne vode, niti će se išta u kriterijima za nagrade promijeniti, niti će ikome biti oduzeta nagrada i uručena drugom kandidatu. To što je u najnovijem slučaju HOO propustio na listu uspjeha upisati još niz Blankinih trijumfa, to zaista nije razlog tako žestokih rasprava koje prelaze granice dobrog ukusa, već statistika o kojoj navijači i oni koji trebaju znati - sve znaju!

Ovako, javna rasprava dvojice trenerskih veličina, a o njihovoj kompetentnosti za posao koji rade nema niti najmanjeg zbora, više nalikuje na borbu dvojice ostarjelih ovnova koji se tuku gotovo iz navike, a ne zbog neke osobite nagrade. Pritom, riječi koje koriste, a sve češće i argumenti, više imaju ulogu otrovnih strelica nego činjenica kojima se potkrepljuje mišljenje.

Na kraju, što je najluđe, nitko neće biti pobjednik, tek će kao žrtve svađe ostati povrijeđene taštine i novinarski članci prepuni optužbi. Blanka će i dalje biti kraljica svoje discipline, a Ivica će nastaviti ganjati veliki Kristalni globus. Mi navijači znamo vrijednosti naših ponajboljih sportaša, a to je li na HOO-ovom popisu napisan baš svaki uspjeh i koliko treba skakaču u vis da postane svjetski prvak - koga briga!