Kad je ljetos preuzeo momčad Slaven Belupa, klub iz Koprivnice nalazio se na zadnjem mjestu SuperSport HNL-a. Činilo se da bi ovo mogla biti sezona u kojoj će se inače stabilan koprivnički prvoligaš grčevito boriti za ostanak i pred Kovačevićem je bio jako težak zadatak.

Pola godine kasnije Slaven Belupo dijeli četvrto mjesto na tablici s Varaždinom, a dogurao je i do polufinala SuperSport Kupa, u kojem će igrati protiv Osijeka. Kovačevićeva momčad igra odličan nogomet, podigao je formu baš svih igrača te će se i Rijeka i Hajduk morati jako dobro pomučiti ako u sljedećih tjedan dana žele osvojiti neki bod u Koprivnici. U veljači je dobio i nagradu za trenera mjeseca.

Ova sezona konačna je potvrda kvalitete 49-godišnjaka rođenog 1975. u Jablanici, a koji je u trenerskoj karijeri prošao sve - od nižih liga do statusa jednog od najzanimljivijih trenera u SHNL-u.

No Kovačevićev trenerski, a osobito životni put, sve je samo ne uobičajen. Dvaput je gledao smrti u oči; početkom devedesetih u ratnom Sarajevu, u kojem je živio s obitelji, te zadnjih nekoliko godina, u kojima se borio i pobijedio (da pokucamo u drvo) karcinom pluća.

O svojoj borbi s opakom bolešću Kovačević ponekad govori s knedlom u grlu, znajući što je sve prošao, a o ratnim godinama ne voli previše pričati. 'Daj, nećemo o bolestima i ratu, to je iza nas', kaže dok sjedimo na kavi u Varaždinu, a koja se na kraju otegnula u višesatan ugodni razgovor.

Za njegovu momčad prvenstvo se nastavlja danas u Koprivnici protiv Rijeke, u srijedu im u Kupu stiže Osijek, a u subotu dočekuju Hajduk. Koprivnicu čeka tjedan dana pravog spektakla.

Nakon pauze zbog nastupa reprezentacije čeka vas nastavak SHNL-a. Koliko ste zadovoljni pozicijom u kojoj se nalazi vaša momčad?

Pauza nam je jako dobro došla jer moji igrači ipak nisu navikli na naporan ritam utakmica. Prije pauze smo imali četiri utakmice u 13 dana, igrali smo i produžetke s Goricom u Kupu i jako smo se potrošili. Odmorili smo se, dobro radimo i baš se veselim nastavku prvenstva.

Nisam zadovoljan, već prezadovoljan ovime što smo napravili. Ako sam dobro vidio, mi smo na Transfermarktu najjeftinija ekipa u ligi. Kad pogledate kakvi su rezultati bili na početku i da smo bili na dnu tablice, a gdje smo sad, kako ne bih bio zadovoljan?

Kakva vam je ambicija do kraja sezone - razmišljate li uopće u Europi?

Pa kad si tu gdje jesi, negdje u glavi ti je i ta Europa, ali to su sad slatka iščekivanja. Došli smo daleko u Kupu, jedna utakmica nas dijeli do finala, a onda je sve moguće. U prvenstvu nemamo opterećenja, ali kažem, kad smo već tu - zašto ne bismo nešto napravili?

Imamo sad te tri utakmice doma protiv Rijeke, Osijeka i Hajduka i baš sam sretan što ćemo igrati pred punim tribinama i što u tim velikim utakmicama imamo što reći. Znam sigurno da nikome neće biti lako protiv nas, osobito u Koprivnici.

U vašoj momčadi istaknulo se nekoliko igrača, a najviše mladi Adriano Jagušić, kojeg se sve više povezuje s Dinamom. Kako vi na to gledate?

Smatram da nikad nije dobro naglo razvikati mlade igrače. Njemu je ovo tek prva prava sezona. OK, zabio je te sjajne golove, ali ja mu uvijek govorim da mora ostati na zemlji i da mora još jako puno raditi. Znate kako je, te mlade igrače takve priče mogu zavarati, osobito u današnje vrijeme.

Kod njega je dobra stvar to što nije poletio i što je svjestan da je tek na početku neke priče. Puno radi na sebi, ulaže u sebe. On sigurno ima kvalitetu za klub kao što je Dinamo, osim toga on je u njegovim omladinskim kategorijama radio razliku prije nego što je otišao. Mislim da je pred njim lijepa budućnost ako ostane skroman, prizeman i ako bude puno radio.

Kako gledate na SHNL? Je li liga postala jača ili više izjednačena jer Dinamo proživljava dvije slabije sezone?

Na prvu bih rekao da je liga oslabila, ali onda vidiš da je Dinamo u Ligi prvaka osvojio 11 bodova, a to je manje-više ista momčad kao i lani. Pobjeđuju u Ligi prvaka, a muče se u domaćem prvenstvu, u kojem dugo nisu bili u ovako lošoj situaciji. Ne znam što bih rekao... Sigurno se Dinamo troši u Europi, s druge strane ne može računati na lagane bodove ni protiv koga. Meni je drago da je liga zanimljiva, borba je i za naslov i za četvrtu poziciju i za ostanak. Nakon dugo vremena nema Dinama i Hajduka u polufinalu Kupa i sve to daje neku dodatnu draž.

Liga je zanimljiva, ali ja bih volio da Dinamo nije jedini koji radi nešto u Europi. Pogledajte regiju. Borac je igrao osminu finala Konferencijske lige, Celje igra četvrtfinale. Ne može mi nitko reći da su to toliko bolje momčadi od Rijeke, Hajduka ili Osijeka. Mislim da nisu i stvarno je tužno da netko od njih nije napravio europski iskorak.

Govorimo svi 'Dinamo nikad gori', a ljudi osvojili 11 bodova u Ligi prvaka. Možda više nemaju širinu kao prijašnjih godina, kad je jedna momčad igrala prvenstvo, a druga Europu.

Najveći hrvatski klubovi, osim Rijeke, okrenuli su se strancima, što u svlačionici, što u upravi. Treneri su stranci, sportski direktori su stranci, a pojačanja se dovode iz inozemstva. Je li to pravi put?

Dinamo i Hajduk su ostvarivali najbolje rezultate kad su ih vodili domaći treneri, da ne kažem domaći igrači. Ne znam je li to stvar nekih trendova ili čega, ali ne sjećam se baš da su strani sportski direktori i treneri imali bog zna kakve rezultate, zar ne? I sad najednom ispada da u Hrvatskoj nema nikoga tko može voditi te klubove. Nije mi baš to jasno i mislim da uopće nije tako.

Nije lako ni tim strancima doći ovdje. Moraš poznavati kulturu u koju dolaziš, težinu kluba u koji dolaziš i niz drugih okolnosti. Mene najviše boli kad dođe neki stranac pa kaže da ništa tu prije njega nije valjalo. Stani malo - pa nije sve na svijetu počelo valjda od vas? Baš mi je bilo tužno kad je u Osijek došao sportski direktor stranac pa je izvrijeđao sve ono što se dotad radilo u klubu. Dođe, popljuje sve i ode, a nije ništa napravio.

I još jedna stvar. Pogledajte kakvu podršku imaju ti ljudi kad dođu, a kad su na njihovim pozicijama domaći ljudi, nitko ih ne podržava. Teško je tako raditi, kad nemaš podršku vlastitih ljudi, to mi najviše smeta. Nije mi problem ako je taj koji dolazi izvana kvalitetniji od nas ovdje i ako donosi nešto novo.

Što mislite, bi li neki domaći trener preživio ovoliko dugo kao, recimo, Gennaro Gattuso na klupi Hajduka s obzirom na igru i rezultate?

Zanimljiva mi je ta priča oko Gattusa. Hajduk je deset kola prije kraja drugi na tablici i u borbi je za naslov prvaka - u čemu je problem? OK, nije igra baš bajna, ali su u borbi za naslov prvaka, što nije baš svakodnevica za Hajduk. Tako da ne znam zašto ga se baš toliko kritizira.

Kao što smo rekli, stranci vode najveće klubove, a u ligi ima puno zanimljivih trenera kao što ste vi, Gonzalo Garcia ili Nikola Šafarić. Garcia je također stranac, ali je već dugo ovdje. Smatrate li da se domaćim trenerima premalo vjeruje?

Nemojte zaboraviti ni Silvija Čabraju iz Lokomotive, on također radi sjajan posao. Ako nekad i dođe neka ponuda većih klubova, mislim da smo svi mi spremni za takav posao. Mislite li da u Lokomotivi, Varaždinu ili Slaven Belupu nema pritiska rezultata kad krene loše? Naravno da ima, to su jako teške situacije.

Naravno, nije isti tip pritiska u Slavenu i, ne znam, Dinamu, ali nije ni puno drukčiji. Malo mi smeta ta teorija da se mi još učimo ili kako bismo se mi snašli u tim klubovima. Osobno sam u nogometu prošao jako puno toga. Bio sam trener u svim nižim ligama, dizao sam klubove iz borbe za opstanak u promociju u višu ligu, bio sam u jako nezgodnim sredinama.

Jürgen Klopp počeo je kao trener Mainza, je li tako? S njima je bio peti ili šesti i onda ga je uzela Borussia Dortmund zato što mu je vjerovala i stala iza njega. Smatram da se hrvatskim trenerima generalno premalo vjeruje i to nije dobro. Ne znam što bismo mi trebali još napraviti i kakav moramo put imati da nam se počne više vjerovati.

Volio bih da treneri iz naših najvećih klubova dođu u te niže lige pa da vide kako je tamo raditi. Mislim, odnosno siguran sam da bi mi bilo lakše raditi u svlačionici koja je prepuna kvalitete. Vidjeli smo u Europi da neki treneri početnici, često veliki igrači, dobiju odmah velike klubove. Ne razumijem zašto se više vjeruje nekome tko je odmah upao u neki veliki klub ili nama koji smo gradili svoj trenerski put od dna do vrha.

Ne bih htio da ispadne da sam protiv stranaca. Nisam. Ponavljam, ako oni donose ekstra kvalitetu, pa naravno da ćeš ga dovesti. Ali kod nas je generalno problem to što najmanje cijenimo svoje i to ne samo u nogometu, nego i u društvu općenito.

Pohvalio bih kolegu Gonzala Garciju. On je već dugo ovdje i razumije i ligu i sve. Pa točno vidite što njegova ekipa radi na terenu ili bar što pokušava raditi. Vidi se neka ideja, vide se neki mehanizmi na kojima on inzistira i vjerujem da bi u boljoj momčadi to bilo još bolje.

A kako je zdravlje, kako ste uopće otkrili da imate rak?

Moram reći - super, da ne ureknem. Idem na kontrole svaka tri mjeseca i zadnji nalaz je odličan, tako da je sad sve u redu. Najvažnije je bilo da smo ga rano otkrili i da se kirurški mogao odstraniti. Doktori su odradili stvarno nevjerojatan posao i ovim putem im zahvaljujem.

A otkrio sam slučajno. Nisam imao nikakve simptome jer ako kreneš naglo mršavjeti i kašljati, onda je već uglavnom prekasno. Imao sam nešto visok tlak, mantalo mi se i išao sam doktoru. Poslali su me preventivno na rendgen i tako se otkrilo. Nasreću, sve je bilo na samom početku, onaj prvi stadij, pa se moglo ukloniti. Nije se nigdje proširio, to je najvažnije i nadam se da će sve biti u redu.

Svjestan sam koliko sam u biti imao sreće da se tako rano našao, a koliko ga ljudi prekasno otkrije i onda se više ne mogu spasiti. Strašno... Ne mogu reći da osjećam neke prevelike posljedice jer mi je dio plućnoga krila odstranjen. Ne mogu baš igrati mali nogomet koliko želim, zadišem se, ali igram koliko mogu, a igram i padel.

Koliko vam je to iskustvo s bolešću promijenilo neke poglede na svijet i nogomet - možda više neke sportske poraze ili neuspjehe ne doživljavate kao nekakve tragedije?

Pomoglo mi je i to, ali i čitava moja životna priča i moj trenerski put. Čitav sam život u nogometu, prošao sam školu nogometa u Sarajevu i znam što je to. Nisam se gurao, sve sam napravio sam, nisam ničime opterećen, a najviše sam ponosan na to što svoje ime nigdje nisam ukaljao.

Kakav imate odnos s igračima?

Najvažnije mi je da je odnos pošten, ništa drugo. Nije mi strano posvađati se, nije mi problem ni sjesti za stol i mislim da moji igrači to znaju. U svakoj momčadi imaš problema s nekim, ali meni su mjerilo samo trening i teren. Samo tražim da su svi pošteni, ništa više.

Nije lako ni klubu kad dovede takve igrače i oni ne igraju, ali to je bila moja odluka. Očito sam dobro odlučio jer igramo dobro s igračima koji su do jučer igrali drugu ili treću ligu. Nisam nikome ništa ostao dužan ni u kojem klubu u kojem sam bio, dapače ostavljao sam ih u boljoj situaciji.

Strmec iz Bedenice uveo sam iz četvrte u treću ligu, Međimurje sam uveo u višu ligu, s Varaždinom sam ušao iz druge lige u prvu, pa sam onda opet napravio dobar rezultat s njima. Kad sam došao u Slaven, bio je na zadnjem mjestu i sad smo u borbi za nešto.

Znači, vi ste 'trener vatrogasac', kao i Samir Toplak?

Ha, ha. Ne bih rekao da sam vatrogasac jer nisam baš navikao na takve situacije. Sa svojim ekipama sedam puta bio sam prvak u ligi u kojoj sam se natjecao, tako da su mi te borbe za opstanak strane, ha, ha. Kad sam s Varaždinom ušao u višu ligu, govorili su da ćemo ispasti, a mi smo se na kraju borili za Europu.

Kakvi su vam planovi? Ostajete li u Koprivnici ili želite nešto veće?

U Međimurju sam bio četiri godine, tri godine bili smo prvaci, ali nismo mogli napredovati u višu ligu jer klub nije imao licence. U Varaždinu sam bio dvije i pol godine i napravili smo rezultat, tako da bih volio ostati duže u jednom klubu jer se samo tako može napraviti rezultat.

Nije dobro nekoga uzdizati kad napravi neki rezultat u nekoliko mjeseci, ali da ne ispadne da se hvalim, stvarno imam dosta rezultata iza sebe. Nikad se nisam gurao, ali možda sam i mogao dobiti priliku negdje. Ne samo ja, nego i neki drugi treneri. Znam da ima nekog interesa, ali volio bih ostati u Koprivnici i napraviti nešto više, napraviti neki dobar korak, pa ćemo onda vidjeti.

Uz Slaven ste vezani i iz igračkih dana, bili ste dio te momčadi na prelasku tisućljeća, koja je igrala i Europu.

To su bili najljepši igrački dani. Prvo smo se borili za opstanak, onda smo se stabilizirali i igrali Intertoto kup u Europi. Izbacili smo tadašnjeg francuskog prvoligaša Bastiju, pa Belenenses... Imao sam fantastične suigrače. Jurčec, Dodik, Bošnjak, Kovačić, Geršak, Posavec, Solomun, Amižić... Ma zaboravit ću nekoga.

Bili smo odlična ekipa, ali bili smo i obitelj. Jako puno smo se družili. Koprivnica je divan gradić i hoćeš-nećeš moraš se družiti. Bili smo istinski prijatelji i dandanas smo u kontaktu. Pokušavam to prenijeti svojim igračima, da se druže, da budu klapa.

Toga jako nedostaje danas u nogometu, promijenila su se vremena. Danas je sve individualno, tako kažem da će za nekoliko godina svaki igrač imati svog kondicijskog trenera, a glavni trener samo će sklapati to u neku momčad. Svatko ima svojeg menadžera, oni imaju neke svoje ideje i tu se dosta razdvajamo. Osim toga, prije smo puno duže bili u jednom klubu. Danas, tko god nešto odigra, odlazi, dolaze novi i teško je tu nekoga bolje upoznati i zbližiti se s njim. Promijenila su se vremena, previše smo se otuđili jedni od drugih.

Kad smo bili mladi igrači, nas su stariji dečki odgajali. Poštovali smo ih i to je bilo normalno. Danas ti klinci imaju svoje menadžere, već su u nekom novcu i ne možeš ti njima puno toga reći i naučiti ih. Ne slušaju te. Prije su te odgajali i trener i svlačionica. Na kraju krajeva - i ulica. Bio sam dijete u Sarajevu i tamo su nas stariji dečki na ulici, koji su isto bili sportaši, tjerali i usmjeravali dalje. Morao si biti najbolji u ulici da bi igrao sa starijima i onda su ti oni pomogli da ideš dalje.

Danas menadžeri ne daju tim klincima da se druže s bilo kim, a kamoli da će ih netko učiti nečemu. Tako je kako je, neću da ispadne da kukam, moramo se tome prilagođavati. Volio bih da mlađi igrači budu svjesni toga da su druženje i prijateljstvo najvažniji, jer to ti ostaje u životu. Ako zaradiš novac i postaneš veliki nogometaš, to će ti ostati i to ćeš prenijeti na svoju djecu i suigrače. Budi dobar čovjek, to je najvažnije.

U svlačionici imamo Iliju Nestorovskog. On je kao igrač prošao svašta, bio je u Italiji, pa puno razgovaram s njim i želim naučiti. Zamislite koliko bi mogli klinci...

Spomenuli ste Sarajevo...

Moja obitelj došla je iz Jablanice kad sam imao 11 godina, živio sam u predgrađu. Počeo sam trenirati u FK-u Sarajevo s 12 godina, za ono vrijeme to je još bilo rano, ali ja sam već tad krenuo. Godine u Sarajevu bile su mi najljepše u životu dok nije počeo rat. Treninzi u Sarajevu, biti dio tako velikoga kluba. Učili su nas treneri da budemo dobri ljudi, da budemo dobri u školi. Od svojih trenera sam vjerojatno više naučio nego od učitelja u školi.

Jako se pazilo na to kako se ponašamo. Mogao si ti biti mangup na ulici, ali si u klubu morao biti fin i pristojan, morao si se znati ponašati. Bilo je divno, a onda smo iz jedne krajnosti prešli u drugu. Iz te idile najednom smo završili u tim ratnim strahotama. Taman sam završio srednju školu, počeo sam trenirati s prvom ekipom i onda je sve počelo.

Što reći... Čudno će zvučati, ali meni je nekako najteže bilo to što više nismo mogli trenirati i igrati nogomet. Trenirali smo po nekim dvoranama, na Koševo nismo mogli, ali nismo se predavali. Klub se dosta dobro organizirao u to ratno vrijeme. Kome je trener bio blizu, trenirao je u nekoj školi ili negdje drugdje.

Sa 16 godina prijavio sam se u vojsku, bio sam kurir. Rekli su da sam bio premlad, maloljetan, za vojsku pa je naš vid otpora svemu tome bio da nastavimo trenirati i igrati malonogometne turnire. Trener i ja sami smo trenirali u jednoj dvorani svako jutro. Kasnije smo se prebacili u Skenderiju, koja je bila dobro čuvana, a ja sam do nje imao deset kilometara.

Nisam propustio nijedan trening, a bilo je stvarno teško. Puca se, a ti trčiš na trening. Malo staneš, čekaš da prođe, pa nastaviš trčati. I onda dođem do Skenderije, a trening nekad - otkazan! I ajde nazad kući istim putem.

Ne volite baš govoriti o tome.

A ne volim. Puno je godina prošlo i ne želim da ispadne da trideset godina kasnije pričam samo o tome. To su bili teški dani i ne ponovili se nikome. Ne mogu vam opisati kako je to bilo. Majka i brat bili su ranjeni, ali hvala bogu, svi smo ostali živi. Pred kraj opsade se malo ipak smirilo pa smo mogli ponovno trenirati i onda nismo morali ići na liniju.

Igrao sam prvu nogometnu utakmicu u ratnom Sarajevu. Igrali smo mi iz Sarajeva protiv reprezentacije UNPROFOR-a. Ako se dobro sjećam, bili su to mahom Englezi i Francuzi. Pobijedili smo ih 4:0. Bilo je dvadeset tisuća ljudi na stadionu, bilo je prekrasno. Ljudi su željeli doći na stadion, svima je bilo dosta svega i to baš pamtim.

Sarajevo me i dalje boli kad dođem tamo. Sve se obnovilo, ali pamtim svaku ulicu, svaku cestu kojom sam tad prolazio, trčao ili bježao. Lijepo mi je doći, ali uspomene su još tu.

Kako ste onda uopće završili u Hrvatskoj?

Bio sam u Sarajevu do 1994. i onda sam uspio izaći kad je bilo primirje. Otišao sam kod tetke u Zagreb. Direktor firme u kojoj su radili majka i otac poznavao je Nevenka Herjavca iz tadašnjeg Varteksa. Kad je čuo da sam izašao iz Sarajeva i da igram nogomet, rekao mi je da se javim Herjavcu. Sjeo sam na autobus i pojavio se u Varaždinu.

Pitao me što igram, ja sam rekao da sam vezni, a njima je tad trebao napadač. Rekao mi je da nema mjesta za mene, ali da će mi javiti ako nešto bude. Taman je Podravina iz Ludbrega ušla u drugu ligu i trebali su im igrači. Nazvao me Herjavec i rekao mi da mogu kod njih odigrati sezonu i ja opet sjeo na autobus i u Ludbreg.

Tamo sam živio u hotelu Putnik. Imao sam malu sobu, bilo mi je predivno. Živio sam kasnije i po kućama kod raznih obitelji. Imao sam i malo sreće što se, taman kad sam došao, održavao turnir u malom nogometu. Do te sezone nekako sam najviše igrao mali nogomet jer u ratu u Sarajevu veliki nismo ni mogli igrati.

Da su me gledali samo kao igrača velikog nogometa, možda me ne bi ni uzeli, ali sam na tom malonogometnom turniru bio stvarno dobar. Osvojili smo ga, bio sam proglašen za igrača turnira i ostavili su me. Taman sam onda ulovio malo taj veliki nogomet i onda odigrao odličnu polusezonu. Varteks me u zimu 1995. poveo na pripreme i tamo sam i ostao.

Za kraj, tko će biti prvak?

U postocima, 33-33-33. Baš podjednake šanse. Dinamo dosta zaostaje, ali se malo digao. Probudili su se, zadnje dvije utakmice izgledaju baš dobro. Hajduk je pri vrhu, i dalje je u igri, a Rijeka je prva jer je dosad igrala najbolje. Stvarno će biti zanimljivo, ima još i derbija do kraja, tako da je stvarno teško reći. Ako Dinamo uđe u neki niz pobjeda, bit će u prednosti.