Manchester City troši dvostruko više na ojačavanje momčadi i svoje igrače plaća 50 posto više, no ipak je Bayern europski prvak i favorit međusobnog susreta na Etihadu. Očito je da 'nije u šoldima sve', ali zašto nije?
'Za osvajanje Lige prvaka morate u momčadi imati petoricu ili šestoricu igrača svjetske klase', izjavio je menadžer Manchester Uniteda David Moyes poslije domaćeg poraza od West Bromwicha, prvog na Old Traffordu nakon 35 godina. 'Pogledajte Bayern, oni to imaju. Pogledajte Barcelonu koja je to imala u prošlosti ili Real Madrid koji ih možda ima sada. To je razina koja vam je potrebna za osvajanje Lige prvaka. Mi to još nemamo, ali zato imamo iskustva.'
Na stranu sad vrlo upitna Moyesova procjena da Barca više nema petoricu igrača svjetske klase, ali zanimljiva je jedna stvar kad spominje Bayern. Naime, Unitedova je momčad znatno skuplja od one koju ima europski prvak – za plaće igrača ondje se izdvaja debelo preko 200 milijuna eura godišnje (prošle sezone oko 216), dok bavarski gigant nije ni blizu tome. Prošle sezone taj se iznos u prvoj Bayernovoj momčadi vrtio oko 155 milijuna eura, ove se nešto (ali ne toliko drastično) povećao. Ali nije u pitanju samo United: sva četiri engleska sudionika Lige prvaka (United, City, Chelsea, Arsenal) na plaće troše više nego Bayern.
S druge strane, Bayern je po tržišnoj vrijednosti igračkog kadra (483.650.000 eura) 'jači' od bilo kojeg engleskog kluba. Čak i nakon što uzmemo u obzir nepouzdanost Transfermarkta
kao izvora, nešto ozbiljno nije u redu s tim odnosima.
U kultnoj knjizi 'Soccernomics' autori Simon Kuper i Stefan Szymanski dokazali su izrazitu korelaciju između visine plaća i rezultatskog uspjeha, pojasnivši tako da novac doista jest daleko najvažniji element u suvremenom nogometu. Jasno, njihov je poučak možda manje primjenjiv kad se radi o natjecanju 'na ispadanje' kao što je Liga prvaka. No ako engleski klubovi svoje igrače plaćaju više nego što to radi Bayern, a ne mogu se s njime mjeriti po kvaliteti (kao što tvrdi Moyes, a mnogi bi se s time složili), onda su opravdana pitanja zašto i kako.
Je li stvar u tome da engleski klubovi loše raspolažu sa svojim sredstvima ili to Bayern radi jako dobro? Kad je prošle sezone Arsenalov menadžer Arsene Wenger suočen sa sličnim pitanjem, odbio je svaku usporedbu. 'Bayern u svojoj ligi može raditi što god mu je volja', izjavio je Wenger. Nekome su njegove riječi možda zvučale previše neodređeno ili kao samo još jedan od izgovora nakon poraza 1-3 u Londonu od Bayerna (iako je Arsenal pružio nenadano odličan otpor u uzvratu i pobijedio 2-0), ali nije bilo tako.
'Bayern više-manje kontrolira domaće tržište, gdje praktično može dovesti koga god poželi', kaže njemački novinar i The Guardianov kolumnist Rafael Honigstein. 'Njegovi ključni igrači mogu otići samo u inozemstvo, a to baš i ne rade – osim ako više nisu nužni u Münchenu. S obzirom na to da imaju gotovo monopol u Njemačkoj, mogu plaće držati na nešto nižoj razini i koristi svoje resurse na učinkovitiji način. Juventus je u donekle sličnoj poziciji u Italiji, a Španjolska (Barcelona, Real Madrid) i Francuska (PSG, Monaco) imaju po dva kluba podjednake financijske moći. U Engleskoj se barem četiri bogata kluba otimaju za igrače, što dovodi do inflacije cijena i plaća – to je cijena lige u kojoj se više od dva kluba natječu za titulu...'
Znači, u engleskom su slučaju dva gotovo općeprihvaćena pravila postavljena naglavačke. Prvo, da više financijskog ulaganja rezultira većim rezultatskim uspjehom; i drugo, da jača konkurencija u domaćem prvenstvu znači i bolju momčad, konkurentniju i u europskim okvirima.
Stvar je možda ponajviše u tome što Engleska ima najmanje kvalitetnih domaćih igrača na raspolaganju, a i ti su raspršeni na više klubova nego što je to slučaj drugdje. Premier liga ima 70,2% stranih igrača (18 po klubu!), dok Serie A ima 53,7%, Bundesliga 46,2%, Ligue 1 45,5%, a Primera samo 40,3%. Još je poraznija razlika kad se gleda postotak igrača iz vlastite škole u velikim klubovima. Ima nešto i u tome da u hiper-kapitalističkom Premiershipu mladi igrači nemaju toliko prilike razviti se kao u drugim ligama – naprosto i samo zato jer je više dobrostojećih klubova koji si mogu priuštiti strana pojačanja umjesto oslanjanja na vlastitu školu.
Ovi problemi zadiru jako duboko u sam sustav razvoja mladih igrača u pojedinim zemljama, nešto što se Englezi svim silama trude promijeniti u doglednoj budućnosti – dio te strategije je nedavno otvoreni 'svemirski' nacionalni nogometni centar u Burtonu, gdje će trenirati mladi igrači i obrazovati se treneri. U međuvremenu, Englezi su prisiljeni kupovati 'sa strane' više nego itko drugi. I to ne samo 'nadogradnju' kao, primjerice, Bayern ili Barcelona, nego u pravilu i same temelje momčadi.
Razlike najviše bodu oči kad usporedimo ovotjedne suparnike u Ligi prvaka, Manchester City i Bayern. S ukupnom sumom od blizu 250 milijuna eura godišnje (najviše u Premier ligi) Plavi s Etihada na plaće svojih igrača troše oko 50 posto više nego crveni s Allianz-Arene. City je samo u zadnjem prijelaznom roku na transfere potrošio 116 milijuna eura (također najviše u ligi), a Bayern 62 milijuna. No Bayern je pri tome i zaradio 41 milijun od prodaje igrača (Luiz Gustavo, Mario Gomez, Emre Can, Nils Petersen), a City tek oko 12 milijuna – transfer Teveza u Juventus bio im je jedini veći 'izlazni'.
Kad pogledamo period od unatrag pet godina, City je potrošio nevjerojatnih 600 milijuna eura na dovođenje igrača, dok je od prodaje u istom razdoblju uprihodio oko 150 milijuna. Bayern je za pojačanja u posljednjih pet godina izdvojio oko 275 milijuna eura, a od prodaje mu je sjelo 75. City, dakle, troši više nego dvostruki iznos za pojačavanje momčadi nego što to radi Bayern i plaća svoje igrače 50 posto više nego Bavarci, a ipak nije na razini kvalitete europskog prvaka i dosad u Europi nije uspio ništa napraviti, dok je kod kuće u zadnjih pet godina osvojio tek jedno prvenstvo i jedan FA Cup. Trenutno je šesti na prvenstvenoj ljestvici i, iako spada uski krug pretendenata na titulu, ne može ni u ludilu na nju 'računati' kao što to više-manje čini Bayern.
Bayern u prvoj momčadi ima 12 stranaca, City 18. Bayern ima i čak sedmoricu igrača iz vlastite škole koji redovito nastupaju (Contento, Alaba, Lahm, Schweinsteiger, Kroos, Müller, plus ozlijeđeni Badstuber), a City ima Richardsa – braniča poniklog u klubu koji uopće niti ne igra (jedan nastup u Liga kupu). Nijedan drugi 'homegrown' igrač gotovo sigurno neće ove sezone zaigrati u Ligi prvaka za City, jer klub je svoju kvotu tih igrača koju mora prijaviti UEFA-i popunio anonimnim tinejdžerima koji su tu čisto radi forme.
Ovo nije važno samo zbog toga što je lakše držati pod kontrolom iznose plaća ako ujedno 'proizvodiš' i vlastite igrače pa ne moraš toliko trošiti na dovođenje i zadržavanje pojačanja te astronomske ugovore za njih. Još je važnije za samu igru, koju je u pravilu lakše izgraditi s igračima 'izraslim' kroz klub i onima koji su već dugo s njima (Neuer, Ribery, Robben...).
Kada tako analiziramo strukturu momčadi, jasnije je zašto Bayern može i za manje uloženog novca imati kvalitetniju momčad od Manchester Cityja i, općenito, engleskih klubova. Kao i to zašto je u susretu s njima favorit.
