U subotu ćete samo na tportalu moći pročitati veliki intervju s Igorom Milanovićem, aktualnim trenerom zagrebačke Mladosti, legendom srpskog vaterpola i za mnoge najvećim igračem u povijesti tog sporta.
Kao u svakom sportu, i u vaterpolu postoje rasprave o tome tko je najveći svih vremena. Za neke je to Manuel Estiarte, drugi će reći da nema ravnoga Milivoju Bebiću, oni koji vole mađarski stil zaklet će se u Tamasa Kasasa ili Tibora Benedeka. Ima i onih koji će spominjati Sanda Sukna, Filipa Filipovića ili Andriju Prlainovića. I to je normalno. Baš kao što ne čudi to da će ogroman broj vaterpolskih fanova za najboljeg ikad izabrati Igora Milanovića.
On je u bazenu osvojio sve što se osvojiti moglo i to nekoliko puta. Bio je dvaput olimpijski i svjetski prvak, ima europsko zlato i tri europska srebra. S Partizanom je triput bio prvak Jugoslavije, s Mladosti jednom, a sa Žapcima je 1990. i 1991. bio na krovu Europe.
I kao trener je ostavio trag. S mladim Partizanom 2011. senzacionalno je pokorio Europu, a s ekipom Novog Beograda 2022. izgubio je finale od Pro Recca tek nakon peteraca. Iduće sezone vodio je grčki Olympiacos, a od listopada prošle godine nalazi se na klupi zagrebačke Mladosti. Vratio se u svoju Mladost nakon 34 godine.
Veliki Igor otišao je iz Zagreba koncem lipnja 1991., kad je rat u Hrvatskoj već počeo. Međutim ne zato što je želio bježati, kako su to napravili brojni drugi srpski sportaši iz hrvatskih klubova, već zato što mu je istekao ugovor. Niti je on želio nestati preko noći, to nije bio njegov stil, niti ga je itko tjerao. Takve se stvari ne zaboravljaju i zato je danas itekako dobro prihvaćen u svom Zagrebu i u svojoj Mladosti.
Čitav intervju s legendom vaterpola možete pročitati u subotu u našoj stalnoj rubrici Intervju subotom, a kao najavu izdvojili smo zanimljiv dio vezan za susret između Hrvatske i Srbije u finalu Olimpijskih igara u Parizu prošlog ljeta. Podsjetimo, Srbija je slavila 13:11 i po treći put zaredom osvojila je olimpijsko zlato.
Nakon obrane olimpijskog zlata u Tokiju, iz reprezentacije Srbije otišla je čitava plejada vaterpolskih genijalaca. Od nacionalne kapice oprostili su se Filip Filipović, Andrija Prlainović, Duško i Gojko Pijetlović, Milan Aleksić i Stefan Mitrović, a reprezentacija je na nekoliko uzastopnih velikih natjecanja doživljavala podbačaje. Na Igrama u Parizu započela je s mučenjem protiv Japana (16:15), uslijedio je debakl protiv Australije 8:3, teški porazi protiv Mađara i Španjolaca i pobjeda protiv Francuske, što joj je osiguralo prolaz kroz iglene uši. Nitko Srbiji nije dao ni minimalne šanse za medalju, a na kraju je stiglo treće uzastopno olimpijsko zlato nakon finala s Hrvatskom. Što se dogodilo?
Jako smo loše počeli taj turnir. I formom i načinom igre. Atmosfera je bila jako loša, posebice nakon katastrofe protiv Australije. No momci su se skupili u najvažnijoj utakmici za prolaz protiv Francuske i ždrijeb nam je donio Grke u četvrtfinalu. Srbija je tu utakmicu dobila na pravdi nekog srpskog sportskog boga - onim čudesnim golom Jakšića u zadnjoj sekundi.
Grci su ispustili pobjedu protiv Srbije, baš kao što ju je ispustila i Hrvatska u finalu. I Grci i Hrvati imali su jako lošu selekciju šuta. Mislim da obje reprezentacije u tim utakmicama nisu imale dobru taktiku u završnici, kako pozicijskog napada, tako i napada s igračem više.
Zaključak, Srbija je zasluženo osvojila olimpijsko zlato zašto što su joj to protivnici dozvolili. Naravno, za puno toga je zaslužna i sposobnost trenera da u najvažnijem trenutku igrači izgledaju najbolje, ali ne mogu reći da je Srbija igrala fantastičan vaterpolo. Kad vidim taktiku šutova Grka u četvrtfinalu i Hrvata u finalu… Amerikance smo u polufinalu dobili na čistu kvalitetu.
To je ta božja pomoć u kojoj sam već govorio i koja nam je donijela Amerikance u polufinalu. To je bila utakmica u kojoj znaš da si bolji i da ćeš dobiti kakav god da jesi i u kakvom god da si stanju. Pobijedili smo, a momci su tada dobili neophodno samopouzdanje i uzdigli se do takvih visina da mogu u finalu pobijediti čak i svjetskog prvaka Hrvatsku.
Međutim, a o tome sam razgovarao i s izbornikom Urošem Stevanovićem, Srbija je postala olimpijski prvak manje zbog svoje velike igre, a puno više zbog činjenice da su protivnici igrali sasvim pogrešno.
