Španjolci i Turci zadovoljno trljaju dlanove. Hrvatski nogometni prvoligaši ponovno su okupirali tamošnje hotele i kao da ne mare koliko što košta. No čelnici klubova, kada se vrate u našu sadašnjost, uporno kukaju da nemaju novca, da su tribine prazne, a ne razmišljaju o tome da bi desetke tisuća eura potrošenih u inozemstvu možda mogli uštedjeti u domaćim kampovima
Hrvatski nogometni prvoligaši i ove su se zime razmilili po svijetu u potrazi za što boljim uvjetima za pripreme. Premda se svi redom žale na problem financiranja, premda su tribine u pravilu prazne, a većinu budžeta nogometnih klubova popunjavaju gradovi i državne institucije poput HEP-a, to ne smeta čelnicima klubova da povedu svoje nogometaše na (pre)skupe pripreme u Španjolsku i Tursku.
Najčešća opravdanja za tako daleka i skupa putovanja su vezana uz činjenicu da se na istim mjestima pripremaju i drugi klubovi, pa je mogućnost pripremnih utakmica vrlo dobra, no što to vrijedi, recimo, Hajduku, kada u španjolskoj Marbelli nisu uspjeli dogovoriti toliko željene susrete sa Šahtarom i kijevskim Dinamom, nego s Poljacima i Švicarcima koji su rejtingom i snagom ipak puno ispod Ukrajinaca, ali i samog Hajduka.
Zanimljivo, nerijetko se čuje i da je turska Antalya jeftinija od hrvatskih središta u kojima također postoje sasvim solidni uvjeti za pripreme. No ako je to i točno, nitko ne spominje prijevoz, koji itekako utječe na ukupnu cijenu. Jasno, u Turskoj se ponavlja ista priča kao i s Hajdukom u Španjolskoj. Pripremne utakmice igraju se protiv slabo poznatih klubova, a i njih se vjerojatno dobiva zato što ih nerijetko vode hrvatski treneri.
Kada pričamo o cijenama, naglasimo da je prosječna vrijednost boravka u Turskoj ili Španjolskoj oko 80.000 eura, i to bez prijevoza. S druge strane, domaće mogućnosti za pripreme su kudikamo jeftinije, barem u prijevozu, a sumnjamo da je i smještaj puno skuplji. Slažemo se, solidno stojećim klubovima trošak od 80 ili 100.000 eura za pripreme u inozemstvu ne bi trebao predstavljati veliki izdatak, no osim eventualno Dinama, a i on prema priznanju izvršnog dopredsjednika Zdravka Mamića dobiva trećinu budžeta od grada Zagreba, u Hrvatskoj jednostavno nema solidno stojećih klubova.
Redom su svi zaduženi, sudske tužbe zbog neisplaćenih plaća ili premija su svakodnevica, sponzori su rijetki poput kiše u pustinji, vjerojatno ne treba ni spominjati da ni oni ne plaćaju redovito, a bez političara široke ruke koji državni novac dijele šakom i kapom, 90 posto klubova odavno bi bili amaterski. U tom smislu valja se zapitati treba li prvoligašima, pa i nekim drugoligašima (Hrvatski dragovoljac), doista takvo razbacivanje eurima. Nisu li domaća odredišta ipak optimalnija, pogotovo kad je društvo u takvoj financijskoj krizi, a zaduženost građana nevjerojatno visoka. Nemojmo zaboraviti da se ipak svi ti klubovi mahom plaćaju iz džepova tih istih prezaduženih građana.
