U utorak je bio festival nogometa u Belišću, slavonskom gradiću koji je već gledao prvoligaški nogomet. No bilo je to u neka bolja vremena, pa je dolazak Hajduka opet privukao mnoge.

Kažu dobro upućeni u stanje stadiona Belišća da se natiskalo između dvije i pol do tri tisuće gledatelja, navijača što jednih, što drugih.

Naravno, iako su u Kupu uvijek moguća iznenađenja, ovog puta ono je izostalo, jer Marko Livaja (opet) je bio raspoložen.

'Vidi se da se sve vrti oko njega, jer Marko Livaja ipak je za klasu bolji od svih. Naravno, teško je bilo očekivati da Hajduk bude na 100 posto, ipak su igrali protiv trećeligaša', javio se za tportal 24-godišnji Silvio Anočić, igrač koji je u petoj minuti prekrasnim udarcem matirao Danijela Subašića, golmansku instituciju koja je nakon deset godina opet stala pred gol Bilih. Danas baš svi govore o tom brzom golu Belišća, driblingu i majstorskom potezu Anočića...

Anočićev gol pogledajte u sažetku HNTV-a OVDJE.

'Istina, nisam puno zabijao, posebno tijekom seniorske karijere, ali meni je svaki gol veselje. Naravno, kada zabijete ovakvom golmanu kao što je Danijel Subašić, osjećaj je još ljepši', sa zadovoljstvom u glasu rekao je ovaj Slavonac.

A za zadovoljstvo ima puno razloga. Jer iako je još u ljeto 2020. godine bio igrač velike Rome, nekoliko mjeseci kasnije, kada se preselio u Šibenik da bi se posve vratio nogometu, doživio je novi težak udarac.

'Da, puknula mi je hrskavica u skočnom zglobu, a kako nijedno zlo ne dolazi samo, tako se i ta bol počela seliti, pa su me boljele i prepone, pomaknuli su mi se i kukovi. U sljedeća dva mjeseca ništa nije išlo na bolje iako sam išao na terapije u Zagreb. Međutim bol je i dalje bila prisutna i u dogovoru s direktorom Šibenika raskinuo sam ugovor, jer nisam se osjećao dobro primajući plaću, a nisam igrao. Potom sam odradio još mjesec i pol terapija, a kako sam se vratio kući, probao sam ipak malo zaigrati u Belišću. No boljelo me i dalje, toliko da sam već digao ruke od nogometa.'

A što se dogodilo da ste se vratili na terene?

'Kako sam mirovao, odnosno tek igrao tenis, shvatio sam da me ne boli, osim ako ne udaram loptu lijevom nogom. Vidio je to i predsjednik Belišća te me pitao mogu li im pomoći krajem prošle sezone. I stvarno, odigrao sam tri, četiri kola, u zadnjem sam zabio u 'malu mrežicu' i pomogao Belišću da izvuče sezonu. I tada je pao dogovor da ostanem u klubu i ove sezone.'

Postoji li mogućnost da vas u budućnosti ipak gledamo u razredu višem od trećeligaškog?

'Teško mi je govoriti o tome. Naravno da bih želio, ali trebam biti realan. Jer igrati i trenirati za prvoligaški nogomet nije isto kao i za trećeligaški. Ne znam kako bi tijelo reagiralo kada bih povećao napore, a opet ne bih htio potpisati ugovor, pa da nakon dva, tri kola moram prekinuti suradnju.'

Dok ste bili u Romi te član mlađih hrvatskih reprezentacija, bili ste lijevi bek, a sada ste igrali desetku. Kako to?

'Kad sam u Romi igrao zadnju juniorsku sezonu, znali su me stavljati i na krilne pozicije, na poziciju veznjaka. Čak sam i u Šibeniku, kod Rendulića, bio krilni. Praktički, igrao sam sve, osim prave špice i stopera. Na poziciji lijevog beka najbolje sam se osjećao, a to je i pozicija koju igra najmanje igrača, koja je jako tražena, a meni je nekako urođena. S time da dobro razumijem nogomet, pa mogu igrati i prema naprijed, a sada često u Belišću igram desno krilo i polušpicu.'

Tijekom karijere, kroz mlade reprezentacije, igrali ste s puno afirmiranih nogometaša, od kojih su neki napravili već sada zavidne karijere.

'Jesam, igrao sam Nikolom Vlašićem, Andrijom Balićem, Antom Ćorićem... Bilo je selekcija i u kojima sam igrao s Dujom Ćaleta-Carem, Kristijanom Jakićem, Nikolom Morom. Dakle puno je njih koji su već napravili veliki iskorak, ali nekako je Vlašić predvodnik cijele generacije.'

Žalite li za svojom prilikom? Možda ste i vi mogli dogurati tako daleko?

'Sretan sam zbog njih i jako mi je drago da su uspjeli, odnosno želim im da naprave još više. A što se mene osobno tiče, kada pogledam iz ove perspektive, mogu reći da sam u nekakvoj sredini. Jer bio sam u velikom klubu (op.a., Anočić misli na Romu, u koju je stigao 2014. godine, kao 16-godišnjak), u kojem vam je sve dostupno i imate sve preduvjete za razvoj. I onda se probudite sljedeće jutro i više ne možete hodati (o tom Anočićevom problemu pisali smo OVDJE) te vam više nije do nogometa. I ta agonija traje 28 mjeseci, odnosno maštate samo o tome da ozdravite. Dakle meni se moglo dogoditi ili da ostanem nepokretan cijeli život ili da napravim karijeru. Na kraju normalno hodam, sada čak i igram nogomet, tako da na kraju svega mogu reći da sam ipak sretan. Koliko god to nekome čudno zvučalo', zaključio je Silvio Anočić, a povratkom u Slavoniju skrasio se u obiteljskom domu u Nardu, mjestašcu sedam kilometara udaljenom od Belišća.

Sretan je, zdrav i igra nogomet. A mi mu želimo da se ipak, kada se osjeti spremnim, oproba u višem nogometnom razredu. Jer ako ga je htjela Roma, ako je onako nanizao Hajdukovu obranu te potom matirao i golmana ranga Subašića, onda je njegovo znanje neupitno.