Kad se pogleda prvi sastav Brazila, prvo što upada u oči su jaka imena u obrani i mnogo manje jaka imena u vezi i napadu. Već to je indikator da ovo nije Brazil o kojem su nam pričali djedovi ili Samovojska. Scolari je ovu momčad zamislio kao servis Neymaru od kojeg se očekuje da 'nekako' učini Brazil svjetskim prvakom, a ostali su tu da pruže ruku ako baš zatreba. Paulinho, Luiz Gustavo, Ramires ili Fernandinho? Stvarno? To su igrači koje reprezentacija poznata po nogometnoj sambi na terenu danas izvodi u veznom redu. Igra Brazila je točno onakva kakvu si zamislite kad pročitate imena ovih veznjaka. Sirova, neinventivna, igra kratkih pasova koji služe samo umaranju protivnika dok Neymar ne dođe po loptu.

Jedna od najnevjerojatnijih stvari je razmak između vezne linije i napada Brazila, što je jako dobro bilo uočljivo kod golova koje su zabili našoj reprezentaciji. Dok mnogo momčadi voli igru s jednim osiguračem veznog reda, Brazil toga nema. Kod njega su sva trojica veznjaka iznimno povučeni, gotovo u krilu obrani i kad i izlaze prema naprijed čine to jako plašljivo i vrlo olako loptu guraju bekovima Alvesu ili Marcelu. Čak i u situaciji kad mjesto u veznom redu zauzima jedan Oscar ništa se ne mijenja. Lopte su malo preciznije i malo više idu okomito naprijed, ali sam Oscar se ne miče sa zadanih pozicija koje su, blago rečeno, povučene.

Gledajući igru Brazila teško je reći što je primarni cilj, osvojiti naslov svjetskog prvaka ili učiniti Neymara prvim strijelcem prvenstva. Jer s toliko udaljenom veznom linijom od gola, bekovima koji ne ulaze u sredinu nego drže aut liniju, Fredom koji igra skoro pa isključivo okrenut leđima golu i Hulkom koji služi samo da razvlači obranu prema krilu, golove skoro pa da nema tko drugi zabiti. Možda poneki korner pa skok Luiza ili Silve ili poneki dalekometni šut, ali iz igre kakvu Brazil igra Neymar postaje jedini kandidat za postizanje gola.

Ako je očito preko TV ekrana, vrlo vjerojatno to vide i drugi izbornici, pogotovo oni bolji. Niko Kovač je bio naivan da padne u tu klopku, kamerunski izbornik nije znao zaustaviti ni Perišića a kud će Neymara, ali Herrera kojeg smo u Hrvatskoj proglasili smiješnim debeljkom je ipak bolji kalibar i kraj njegove igre se Neymar nije naigrao. Može se pretpostaviti i da je izbornik Čilea jednako mudar pa već u osmini finala slijede ogromni problemi za Brazil, a i ako srećom prođu dalje, ne vidim načina da igra gdje igra samo jedan igrač može uspjeti do kraja prvenstva. Pogotovo što prostora za neke lucidne izmjene sa klupe baš i nema.

Ono gdje je Brazil jak je obrana, barem po imenima. Alves, Marcelo na bokovima te Luiz i Silva u sredini obrane je all-star postava defenzive u svjetskim razmjerima. Posao im uvelike olakšava i spomenuta povučena vezna linija, pa Brazil jako često djeluje kao dvostruki blok na terenu. Iznimno su male šanse da igrom po zemlji kroz sredinu itko može nanijeti Brazilu

štete jer taj dvostruki blok teško može procuriti samo tako. Ono gdje je rana ovog Brazila je preko bokova. Problem sve četvorice braniča je što su 'presigurni'. Toliko su uvjereni u svoje vještine da ne shvaćaju ozbiljno prijetnje koje dolaze i misle da mogu 'jednom nogom' očistiit opasnost. Pa im se dogodi da jedan Ivica Olić dobije malo prostora i zavrne jednu prilično lošu loptu u sredinu 16erca, a da tamo jedan Marcelo olako prati akciju, lopta ga iznenadi i ode u vlastitu mrežu.

Neće svaki puta biti tako, ali brazilski braniči se mogu iznenaditi ako se igra raširi po bokovima čime se poništi učinak dvostrukog bloka koji čuva vrata. Što se tiče napadačkog doprinosa, niti Alves niti Marcelo nemaju dovoljno uvjerljiv centaršut da bi bili shvaćeni kao velika prijetnja, a iskreno, osim ako ne naciljaju točno glavu Freda, nemaju niti kome lopte ubacivati, Neymar ionako dolazi po nju, a Hulk je ukopan skoro pa uz korner zastavicu.

. Obje utakmice u skupini su pobijedili bez neke velike igre, na igru pojedinca (Neymara) ili na kontre kroz više nego porozne obrambene formacije protivnika. S tim je završeno, Brazil se više neće susretati s takvim momčadima, počevši od Čilea, koji je pokazao da može pobjeđivati velike reprezentacije i da zna igrati na pobjedu. Ne volim prognoze, ali po viđenom, čini mi se izglednim da Čile čvrstom igrom i učinkovitim napadom priredi još jedno iznenađenje nakon izbacivanja Španjolske i zavije domaćina u crno.