Nacionalna liga i klupski nogomet već dugo se koprcaju u blatu vlastite nekvalitete. Ni obični prijelaz jedine istinske nogometne zvijezde koja nije nastupala za Dinamo ili Hajduk (Hajduk ili Dinamo, kako vam drago) ne može proći bez međusobnog pljuckanja dvaju najvećih hrvatskih klubova.

I dok naši klubovi svojim igrama teško mogu na sebe skrenuti pažnju, pokušavaju raznim 'folklornim igrama' začiniti ionako ne baš probavljiv hrvatski nogomet. Jedan jednostavan prelazak braće Sharbini iz Rijeke u Hajduk pretvorio se u show za mase. Prvo iz Hajduka krenu strelice (Mamić je do posljednjeg trenutka pokušavao minirati transfer), da bi se odmah javili i iz Dinama s kontrom (Mamić: 'Hajduk je kupio ono što sam ja odbacio'). I eto hrane za gladne mase. Kad već klubovi u europskim pretkolima ispadaju od anonimusa, onda barem da ovakvim trzavicama održavaju interes za sebe.

Zato kada klubovi ne mogu ništa napraviti na terenu i samo nam dodaju nove bore na lice, veselje nam priređuje reprezentacija i izbornik Bilić. Kad u klupskom nogometu svjedočimo međusobnom 'nabacivanju blata', reprezentacija nas čini sretnima i ponosnima što pratimo i volimo nogomet.

Kako smo skeptičan narod s više od četiri milijuna nogometnih izbornika, a svatko smatra da ima što za reći, sasvim je razumljivo bilo proteklo razdoblje u kojem se do u tančine razglabalo o 'slaboj' igri 'kockastih'. Svi su se pitali kamo je nestala ona tečna igra koju su hrvatski nogometaši prikazivali na Euru.

Ali samo jedna utakmica, ona u Minsku, vratila je stari optimizam koji smo možda izgubili na ovom kvalifikacijskom putu. Pobjeda u bjeloruskoj prijestolnici, garnirana odličnom igrom, razvukla je osmijeh na lice hrvatskog navijača kojeg je, po tko zna koji put, ta ista reprezentacija razveselila.

I zato, samo i isključivo zbog reprezentacije, danas hrvatski nogometni zaljubljenik ima pravo na optimizam. Sve ostalo je 'u banani'.