'Nije istina. Jednostavno ne može biti. Ne smije biti. Netko se samo surovo našalio. Na telefonu je stajala kratka poruka - umro je Ivan Turina. Šok i nevjericu zamijenile su suze i beskrajna tuga.

Vijest da nas je Ivan Turina napustio prostrujala je švedskim medijskim nebom i šokirala apsolutno svakoga. Ne samo one koji su ga, poput nas, imali čast poznavati, nego svakoga tko ima veze s nogometom. Ivan je bio omiljen među sadašnjim i bivšim suigračima, među protivničkim igračima, omiljen među navijačima. Voljeli su ga i novinari, s njima je uvijek bio spreman na šalu.

Na terenu je davao sve od sebe, bez obzira na ime protivnika, bez obzira na to čiji je dres nosio. Van terena Ivan nije skidao osmijeh s lica.

U Švedsku je stigao prije tri godine, nakon što je odradio sezonu u poljskom Lechu. Trebao je Stockholm biti samo usputna stanica, ali se Ivan, nakon što je spasio AIK od ispadanja iz lige, toliko uvukao pod kožu navijačima da povratka više nije bilo. Upoznali smo se prije dvije godine. Dočekao me je na istoj onoj klupici na kojoj danas leži njegov dres, cvijeće i svijeće, na ulazu u AIK-ov trening centar, u kojem je danas hrvatska zastava na pola koplja. Raširenih ruku, velikog osmijeha: 'Dobro došao, zemljače!' Ja sam radio svoj prvi intervju po dolasku u Švedsku, on je već bio velika zvijezda u AIK-u, nikada se prije nismo sreli, ali dočekao me kao najrođenijeg.

Nekoliko mjeseci kasnije njegova će slava među navijačima najpopularnijeg kluba postati nemjerljiva. Nakon što im je sačuvao prvoligaški status te sljedeće sezone bio među najboljima u pohodu do drugog mjesta, Ivan je AIK-u doslovno osigurao jedan od najvećih europskih rezultata u povijesti. Nakon 0:1 kod kuće, štokholmska momčad je svladala CSKA iz Moskve u Rusiji (2:0) i osigurala neočekivani plasman u grupnu fazu Europske lige. Ivan je imao devet obrana, bio daleko najbolji igrač utakmice i zaradio nadimak - 'Čudotvorac iz Moskve'. A on je, skroman kakav je bio, sjedeći u omiljenom kafiću u zgradi u kojoj se nalazi hrvatsko veleposlanstvo, rekao kako ga je 'pogodilo par lopti'. Baš kao i nakon PSV-a i Napolija, kada je također briljirao.

Ivan je bio jedan od onih ljudi za koje nakon prvog susreta možete znati da će vam biti prijatelji. Ne poznanici, ne životni prolaznici, nego pravi prijatelji. Obožavao je nogomet, obožavao je gledati, slušati, pričati i igrati igru. Često bi sjedili i razglabali o našem i njihovom, o Hrvatskoj, Balkanu i Švedskoj, o razlikama i sličnostima, o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti…

S ljubavlju je govorio o Dinamu i hrvatskoj reprezentaciji, s jednakom ljubavlju je pričao o AIK-u. Silno je volio i želio pobjeđivati, ali prije svega je bio sportaš i čovjek. Ljutio se i tugovao, ali je uvijek znao stisnuti ruku protivniku i reći: 'Bravo, majstore.' Zato tuguje čitava nogometna Švedska, čitav nogometni svijet.

Bio je veliki sportaš, sjajan golman i dobar prijatelj, ali Ivan je uvijek i prije svega bio dobar otac i muž. Svoju Senku je spominjao često, samo malo manje nego svoje curice Tiju i Taru, koje je obožavao i bez kojih nije mogao.

Riječi nikada nisu dolazile sporije i teže, nikada nisu boljele ovoliko. Ne želim to napisati, ne želim izgovoriti. Želim da Ivan otvori oči i zagrli svoju suprugu, svoje djevojčice i da se svi zajedno probudimo iz noćne more. Ne želim, ali moram.

Počivaj u miru, prijatelju. Već nam nedostaješ.'