Premda je Gorica predzadnja momčad SHNL-a, Mario Carević, čovjek koji je vodi, jedan je od najzanimljivijih i najtalentiranijih mladih trenera hrvatskog klupskog nogometa. Igračka karijera bila mu je zavidna. Kao klinac upao je u prvu momčad Hajduka, kad je splitski klub još osvajao trofeje, a pokojni genij hrvatskog nogometa Tomislav Ivić kleo se u Cara tvrdeći da se radi o budućem lideru reprezentacije. Nažalost, kako sam često kaže, mladenački hirovi, tvrdoglavost i glava u pod uskratili su mu priliku da igra u najvećim svjetskim klubovima te da bude jedan od ključnih ljudi nacionalne selekcije.

Danas je trener. I to odličan trener. Pitate li Joška Jeličića i dobar dio navijača Hajduka, ovaj rođeni Makaranin već bi sjedio na klupi kluba u kojem je napravio prve prave nogometne korake. No, kako i sam kaže, nikamo mu se ne žuri i želi na jedini ispravan način graditi karijeru, a to znači ne preskakati stepenice. Novu je karijeru slučajno počeo u Krki, gdje je završio onu igračku, zatim je jednu sezonu bio pomoćni trener u Hajduku, a prvi samostalan posao bio mu je onaj u Hrvatskom dragovoljcu.

Nakon toga vodio je Rudeš, Varaždin, opet Krku, a najveći rezultat napravio je lani sa Šibenikom vrativši ga u SHNL nakon dramatične borbe s kontroverznim Ivanom Komakom i njegovim bizarnim klubom. Sa Šibenikom je odlično počeo ovu sezonu u elitnom rangu. Nakon prva četiri kola bio je drugi s velikih devet bodova i ostavio je taj klub na petom mjestu poslije poraza od Hajduka te ekspresno preuzeo Goricu, a koja je tada tavorila na dnu.

S kadrom kojim raspolaže radi fantastične stvari. U Gorici je pao Hajduk, a Rijeka i Dinamo također su tamo ostavili bodove. Prošlog tjedna na Poljudu je izgubio, ali je nadigrao domaćina i zaradio pohvale hrvatske nogometne javnosti.

Carević je gost stalne rubrike tportala Intervju subotom, a s talentiranim trenerom popričali smo samo o njegovoj trenerskoj karijeri i nismo se doticali igračke, jer tada bi intervju trajao više sati. Taj ćemo dio možda ostaviti za neka druga vremena.

Protiv Hajduka odigrali ste jako dobro na Poljudu i nekakav opći dojam je da ste nesretno i nesretno izgubili. Hajduk je zabio dva gola bez ikakve igre, vama su poništena dva gola, a čak ste većim dijelom dominirali posjedom na stadionu vodeće momčadi lige.

Stvarno sam ponosan na momke i to kako su odigrali - hrabro i dominantno u većem dijelu utakmice. Nažalost, ta dva poništena gola, a i prekasno smo se vratili golom Šlogara... Vidio sam da smo mogli uzeti puno više u toj utakmici. I sad to mislim, ali ne mogu prigovoriti baš ništa nikome od svojih igrača. Doduše, oba su gola pala nakon naših grešaka i izgubljenog posjeda.

Hrgović je zabio uz puno sreće jer se lopta odbila Baniću od leđa u mrežu.

Istina, ali i tada smo bili u posjedu, mirnom posjedu… Međutim takve se stvari događaju i njih je teško predvidjeti. Ekipe kao što su Hajduk i Dinamo takve greške odmah kazne. No ne valja sad plakati, idemo dalje.

Niste željeli komentirati poništene golove na Poljudu nakon utakmice. Ipak, predsjednik Gorice na svom profilu na Facebooku nazvao je odluke VAR-a lakrdijom i varanjem navijača. Imate li komentar na to?

Znaš me dobro i znaš da neću ništa komentirati.

Pred sam početak tog susreta, kad je službeni spiker pročitao vaše ime, cijeli Poljud je aplaudirao. Pretpostavljam da vam kao bivšem igraču i navijaču Hajduka tako nešto izuzetno godi?

Iskreno, u tom trenutku još smo bili u tunelu i nisam čuo, ali su mi prijatelji kasnije javili što se dogodilo. Naravno da sam presretan. Siguran sam - da sam to čuo na svoje uši, naježio bih se. Velika je to stvar. Prošlo je skoro 20 godina otkako sam odigrao zadnju utakmicu za Hajduk i kad ti navijači prirede tako nešto nakon toliko vremena… To je jako lijepo i čini me sretnim i ponosnim.

Iako je Hajduk prvi, navijači nisu presretni načinom na koji Gattuso vodi momčad. Nakon utakmice vidio sam brojne komentare u kojima mole vas da preuzmete Hajduk, a Joško Jeličić je više puta, čak i kad ste vodili Šibenik, hvalio vaš trenerski put i pečat te tvrdio da bi logično bilo da završite na klupi najdražeg kluba.

Gledaj, jako dobro znaš kako sam počeo i kakav je bio moj put. Stepenica po stepenica. Bez preskakanja. Smatram da je takav put jedini ispravan put. Tako da se ne zanosim i čvrsto stojim na zemlji. Zasad mi dobro ide, ne mogu se žaliti, ali svi znamo kakav je trenerski posao u Hrvatskoj. Možeš imati ne znam kakve rezultate, ali čim uđeš u malo lošiju seriju, krenu sumnje. Tako da se ne zanosim niti razmišljam o tome što će biti za pola godine ili godinu dana. Nogomet je kod nas od danas do sutra. Međutim lagao bih kad bih rekao da mi takve stvari ne gode.

Jasno je da mi je drago ako netko vjeruje da imam kvalitetu za Hajduk ili neki drugi veliki klub. Ali ne zanosim se niti se opterećujem time da nešto moram. Stvarno ne moram. Ulažem u sebe, stalno se educiram, učim i milijun sam posto u ovom poslu. Moja filozofija je da ako netko krvavo radi, ali je maksimalno posvećen, onda nagrada neće izostati. Možda ne danas, možda ne sutra, ali hoće. E sad, hoće li se meni to dogoditi, hoću li napraviti neki iskorak, pojma nemam, ali trenutačno uživam u ovom što radim.

Pohvalno je i profesionalno od vas to da mi niste direktno odgovorili na pitanje, posebice jer ste trenutačno na klupi drugog kluba. Pa ću pitanje postaviti direktnije. Biste li preuzeli klupu Hajduka da u nekom slučaju Gattuso ode i da vas pozovu? Smatrate li se spremnim?

Ne sviđa mi se ovo pitanje. Ne zato što smatram da ga nemaš pravo postaviti, nego zato što nije fer prema Gattusu. Možemo govoriti da Hajduk igra ovako ili onako, ali polovica je ožujka, a Hajduk je prvi. I to treba respektirati. Nije korektno prema njemu da prima tolike kritike. Gledam to na taj način. Gattuso ima ime i netko je i nešto u nogometu. Jako ga cijenim. Najprije, faca je. Baš ono, opaka faca. Riješio je puno problema u hodu na tu svoju strast i emociju. Pa i na iskustvo.

U nogometu je ljudskost jako važna. Bitno je da te igrači prihvate, da te cijene, da skuže da si pošten i pravedan prema svima. Da si dosljedan. A mislim da Gennaro to jest. Možda Hajduk ne izgleda reprezentativno u svakoj utakmici, ali je prvi i to treba respektirati. Kao, Hajduk nije uvjerljiv. U redu, možda i nije. Ali tko je to uvjerljiv ove sezone? Nitko. Do kraja prvenstva nema još puno, a Hajduk je prvi. Taj slučaj godinama nismo vidjeli i zato smatram da je nekorektno govoriti o tome bih li ja ili ne bih prihvatio poziv Hajduka. Hajduk ima trenera, a ja sam na klupi Gorice. Međutim naravno da mi je san jednog dana sjediti na klupi Hajduka, ali ponavljam - moja je vizija ići korak po korak. Dogodi li se to, nitko sretniji od mene, no ne bude li tako, neću očajavati.

Bez ikakve dvojbe, s obzirom na kadar i na odličan početak sezone, Dinamo je daleko najveći dužnik. Fabija Cannavara je pobjeda u Koprivnici vrlo vjerojatno spasila otkaza. Da se to dogodi, da on ode i da iz Maksimira ponude posao vama, biste li ga prihvatili?

Najradije ne bih odgovorio na ovo pitanje, ali kad već moram, onda ajmo ovako. Poštujem Dinamo. On ima sjajnu sportsku politiku godinama unazad i veliku tradiciju. I ja to jako cijenim. Ali sam hajdukovac. A zna se što to znači. Dok sam igrao, Dinamo nam je bio jedini rival. I što drugo da kažem osim naravno da ne bih prihvatio ponudu Dinama. Jednako tako kao što u suprotnom smjeru nikad ne bi otišao Tomo Šokota ili bilo koji drugi igrač kome je Dinamo svetinja. Međutim to ne znači da ne poštujem Dinamo. Naprotiv, ali odgojen sam tako da mi je Hajduk sve i, na koncu, taj klub mi je dao sve i mislim da ne bi bilo nikakve logike da napravim nešto takvo.

Kad smo kod Dinama, očito je da se tamo događa nešto jako neobično. Slažete li se?

Očito je da nešto nije u redu. Na početku sezone izgledali su strašno. Jeličić je isto tada rekao da očekuje da će biti prvaci do zime. Iskreno, i ja sam to mislio. Baš su bili dominantni. Tada sam sa Šibenikom došao kod njih u trećem kolu… Istina, otvorili su utakmicu eurogolom Ristovskog, ali od početka do kraja to je bila dominacija. Dinamo je tada bez ikakve dvojbe izgledao puno bolje nego sada. Ušli su uvjerljivo u Ligu prvaka, pobijedili su Milan i još neke klubove, odigrali onako s Monacom, igrali su odličan nogomet.

E sad, što se sad tu događa, teško mi je reći. Nisam unutra, ne mogu napamet govoriti što je, a što nije, no dovoditi u sumnju kvalitetu tih igrača nema mi baš nikakvog smisla. Ovo što su odigrali u Ligi prvaka, to nije slučajno. Možeš na sreću možda dobiti jednu takvu utakmicu, ali oni su odigrali sjajno i taj rezultat nije za bacanje. Nemam pojma što im se događa, ali činjenica je da nešto nije u redu jer ni izbliza ne izgledaju kao na početku sezone.

Joško Jeličić je prije nekoliko dana rekao da, kako god sezona završila, činjenica je da ćemo dobiti nikad slabijeg prvaka. Slažete li se?

Neporecivo je to da nitko od tri kluba s vrha nije u nekoj formi. Nitko nije uvjerljiv. Svatko bi imao neki period u kojem bi se podigao, ali taj kontinuitet nije dugo trajao. Uzmimo za primjer Rijeku. U tri utakmice u nizu zabila je devet golova Osijeku, Dinamu i Hajduku, a onda su s nama i Šibenikom odigrali remije. Znači, kiksali kod, pod navodnicima, najlošijih. Neću govoriti o tome da ćemo dobiti najgoreg prvaka ikad, ali mislim da liga nije loša u tom smislu da više nema ogromne razlike između klubova s vrha i ostalih. To je jako dobro jer imamo ligu od 10 klubova i ova sezona je pokazala da nitko ne može otići bilo kamo i biti siguran da će uzeti tri boda.

Gorica je najlošiji gost lige, ali na vašem terenu ne mogu vas dobiti ni najjači. Hajduk je bio u naletu, pobijedio je Dinamo, a onda je izgubio u Gorici. Uzimali ste bodove i Dinamu i Rijeci. Ispada da je Gorica neosvojiva tvrđava.

Znaš li što me jako nervira? To što to o čemu ti sad govoriš povezuju s kvalitetom terena. U redu, ne mogu reći da teren na nekim dijelovima nije loš, ali na nekima je i dobar i može se na njemu sasvim normalno igrati. Druga stvar, kad netko za neku ekipu kaže da je izrazito domaćinska momčad, onda se podrazumijeva da je tu neka ludilo atmosfera koja te nosi, da se igra bum, tras, da sve pršti… Nabijačina i udaračina.

I sad na Poljudu pokazali smo da itekako težimo igri, nadigravanju. Naravno da ćeš se prilagoditi ako je teren lošiji. Pa nisam glup da forsiram nešto što nije moguće zbog postojećih okolnosti. Tako da mi smeta taj narativ da smo mi ekipa koja može pobijediti nekoga samo kad je teren loš. Zatim, statistički, u prvom dijelu prvenstva Gorica je imala uvjerljivo najmanje napravljenih prekršaja i najmanji broj dobivenih duela. Tako da ta priča i ne drži baš vodu.

Već u prvoj utakmici, kad je stigao u Goricu, Ante Erceg pokazao je da je klasa za SHNL. Koliko je važno imati takvog igrača u momčadi?

Da, bilo je to protiv Varaždina. Zabio je jedan, a poništili su mu drugi gol. Ma što da ja pričam o njemu i o njegovom znanju? Ima 35 godina i pokušavam ga dozirati koliko god mogu. Fizički je dobar, odlično trenira, ali imao je ozljedu koja ga je malo vratila. Čak i laik kad ga gleda u završnici, vidi kolika je to lakoća realizacije, koliko je on miran. Meni se čini da njemu u toj stotinki sekunde, kad treba zabiti, vrijeme kao da stane. Da mu netko u tom trenutku izmjeri puls, mislio bi da spava koliko je miran. Kod njega u tim situacijama ne postoje ni stres ni panika, a pravi napadač se rodi s tim.

Nakon četiri kola, kad ste vodili Šibenik, imali ste devet bodova i bili ste drugi neko vrijeme. U trenutku vašeg odlaska sa Šubićevca, Šibenik je bio peti. Danas je uvjerljivo prvi kandidat za ispadanje. Što se dogodilo da ste odlučili otići, posebice nakon prošle trijumfalne sezone, u kojoj ste vratili klub u prvu ligu?

Jednostavno, umorio sam se. Imali smo odličan start, ali tada su se počele događati neke stvari koje su me umorile. Kad sam otišao, ostavio sam klub u vrlo dobroj situaciji i to me čini ponosnim. Što se točno dogodilo? Ne znam, odjednom se stvorilo previše negative. Došli smo iz Druge lige, počeli smo odlično, što nije bilo realno, a onda su počela i govorkanja i napisi zašto se nije pobijedio Varaždin, kako to da se nije pobijedila Istra kod kuće…

Osobno, nemam problem s tim, ali iz top atmosfere lani - a rekli su mi ljudi u Šibeniku da takva nije bila od 1983., kad je Šibenka igrala onu čuvenu utakmicu s Bosnom - krenula je neka negativa i ispadalo je da baš ništa ne valja. Ponavljam, mogu se nositi s tim, ne opterećujem se previše takvim stvarima, ali htio-ne htio, uvuče se neka letargija i tada sam osjetio da ne mogu više. Previše sam se umorio, a najviše me iscrpila Druga liga, u kojoj smo stalno lovili zaostatak, a poznato je protiv koga smo se morali boriti.

Na koncu, ti to najbolje znaš jer si aktivno pratio što se sve tada događalo i pisao si o tome. Došla je pauza od tjedan dana, a ja sam se osjećao totalno iscrpljen. Fizički i mentalno. U sezonu smo super ušli, ali osjetio sam da je to gotovo. Shvatio sam da ne mogu ni ja napredovati, niti mogu pomoći momčadi da bude bolja. Dosegnuli smo naš limit i otvoreno sam rekao ljudima u klubu da je došlo do zasićenja. Godinu i pol je puno u nogometu, posebice u Hrvatskoj, i to je jedini razlog zbog kojeg sam otišao.

Pretpostavljam da je odličan početak, tri pobjede u četiri kola (poraz od Dinama), učinio to da neki ljudi, čak i u klubu, pomisle da Šibenik bez pravih pojačanja može, ne znam, napasti Europu?

Da, od početka sam govorio da to nije realno i da ne može biti realno. Tim sam riječima štitio igrače. Na taj sam način želio skinuti s njih teret nerealnih očekivanja i imperativ da se nešto mora. Jer taj imperativ nije postojao na početku sezone. Moje su riječi neki ljudi iskoristili u negativnom kontekstu. Ne bih želio više o tome, osim da njima to ide na dušu.

Kao igrač, bilo ste velik talent, plemenit igrač, ali malo svojeglav. Kao trenera vas moram pitati - kakve igrače više volite, izrazite talente, umjetnike, koji su onako malo na svoju ruku, ili one koji su sve postigli krvavim radom iako možda nisu imali talent kao ovi prvi?

Karakter je u sportu sve. Kad si zdrav u glavi, kad si radišan, kad si karakterno dobar i mentalno jak te kad treniraš malo više nego ostali, onda sigurno možeš kompenzirati nedostatak talenta u odnosu na nekog drugog tko nije toliko posvećen. Tako da obožavam karakterne momke koji su unutra milijun posto. Za njih bih dao život. No, s druge strane, sve je manje plemenitih igrača.

I to ne samo kod nas, rekao bih da je to globalni problem. Ne znam je li to zato što je sve manje ulice koja čini igrača igračem, ali je tako. To je očito šira tema, ali obožavam i takve igrače. Kad vidim da on drugačije dira loptu… zaljubim se odmah. U Gorici imam takvih momaka i nesreća je to da neko vrijeme igramo bez Fiolića i Pršira, a to su dva majstora s kojima bismo danas bili puno bolji nego što jesmo.

Onda taj Pajaziti. Pogledaj kako taj dečko kontrolira loptu. Imamo dobar miks fizikalaca i znalaca, brzine i tehnike. Kad slažem ekipu, pokušavam paziti na taj balans. Ne možeš imati 17 znalaca u momčadi. Nemaš brzine, nemaš snage, nemaš sprinta, nemaš okomice, drugim riječima nemaš ništa. Ako igram s dvije šestice, jedna mi mora biti pravi playmaker, drugi box to box igrač.

Neke utakmice, za koje mislim da ćemo dominirati, igrat ću s dva playmakera i tada mogu dići veći broj igrača gore. Karakter je ipak najvažniji. Naravno, ako si kvalitetan. Ako nisi, možeš trenirati i 17 puta dnevno, što ti to vrijedi? Ali, opet, ponavljam, obožavam umjetnike i svakom takvom igraču uvijek ću dati svu slobodu. Na koncu, mislim da i laik vidi kad je netko majstor na terenu, a takvi igrači rade razliku.

Tko je po vama najveći majstor u SHNL-u? Odnosno kojeg igrača najviše volite gledati?

Što reći nakon što vidite onaj gol Livaje protiv Osijeka? To je šukerovski. Čista majstorija. To se ne može naučiti. S time je rođen. Onda Rakitić, bez obzira na godine i unatoč tome da je Hajduk u drugačijem balansu, često pokazuje da nije slučajno godinama igrao u Barceloni i Sevilli. Hajdukov prvi gol protiv nas njegov je gol. Presjekao je loptu, a većina igrača bi u toj situaciji napravila još korak ili dva i mi bismo se vjerojatno uspjeli vratiti i stati u blok.

Rakitić je to odigrao iz prve, mali Sigur je prošao i kaznili su nas. Bez obzira na godine, nevjerojatno je iskoristiv. Iz koraka ti može poslati dijagonalu 70 metara. Vidi sve, ima prekid, ma čudo od igrača. Ima kod nas još krasnih igrača koje baš volim gledati. Baturina, Stojković, spomenuo sam već Pajazitija, pa Fruk… Mali Adriano Jagušić je u posljednjih nekoliko kola pokazao kakav je potencijal.

Davno smo razgovarali i rekli ste mi da ste sasvim slučajno postali trener. Da se nikad niste vidjeli u toj poziciji. Što se dogodilo da ste promijenili stav?

Nikada se nisam vidio u ulozi trenera. Kao igrač bio sam pomalo tvrdoglav i svjestan sam da trenerima sa mnom nije bilo lako. No nakon završetka igračke karijere počeo sam razmišljati drugačije. Čak i u samoj završnici karijere bio sam uvjeren da nema šanse da ću jednog dana sjediti na klupi, ali život me demantirao. Nikad ne reci nikad.

U Sloveniji, u Krki, gdje sam završio s igranjem, ponudili su mi priliku da se okušam kao pomoćni trener. U početku nisam imao trenersku licencu, no nakon dvije i pol godine školovanja stekao sam potrebne kvalifikacije. Iskreno, trenerski posao me odmah zaintrigirao. Naravno, činjenica da si bio igrač ne jamči da ćeš postati i dobar trener, ali mislim da je igračko iskustvo velika prednost. Mnoge situacije koje sam doživio na terenu ne mogu se naučiti iz knjiga ni na predavanjima.

Po prirodi nisam osoba koja zrači samopouzdanjem, ali iskustva iz igračke karijere potaknula su me na razmišljanje. U jednom trenutku sam se zapitao: 'Zašto ne?' Realan sam, ne zanosim se lako niti živim u oblacima. Svjestan sam da imam još mnogo toga naučiti i da je ključan predan rad. Zato sam često odlazio na edukacije u inozemstvo, najviše u Italiju.

Učio sam od velikih trenera – bio sam kod Luciana Spallettija, Roberta Mancinija, kod Slavena Bilića u West Hamu, kod Hansija Flicka u Bayernu. Mnogo mi je značilo i iskustvo s Ivanom Jurićem dok je vodio Veronu. Volim istraživati, uspoređivati različite trenerske filozofije i upijati znanje. Nisam nikada doslovno kopirao nečije treninge, to nema smisla, ali sam od svakog uzimao ono što mi se činilo najbliže mojoj nogometnoj viziji i shvaćanju igre.

Vremena su se promijenila i ono što je nekad bilo nezamislivo danas je standard. Željko Obradović rekao mi je da nije mogao vjerovati kad je vidio da mu je na poluvremenu jedne utakmice pola momčadi uzelo mobitel u ruke. Kako vi gledate na ovo 'novo normalno'?

Trendovi su takvi, životne navike su drugačije nego što se nekad bile. I to je tako. Sve se promijenilo, apsolutno sve. Puno toga me strašno nervira kad vidim kod svojih igrača, ali iluzorno bi bilo misliti da im nešto mogu zabraniti ili ih radikalno ograničiti. Jednostavno, oni su rođeni u drugačijem dobu i vjerojatno je njima nenormalno sve ono što je tebi ili meni normalno.

U načelu to poštujem, ali sam izrazito rigorozan oko nekih stvari i tu nema kompromisa. Da se netko javi na mobitel usred zajedničkog ručka? Nema nikakve šanse. Naježim se i kad vidim da se neki prenemažu sa sunčanim naočalama u klupskoj opremi. Prijatelju, nismo na ekskurziji. U svoje privatno vrijeme radi što god želiš, ali ovako… Ili da igrači nisu jednako obučeni…

Pustiš li to, sve će otići u anarhiju. Svojim igračima to stalno govorim. Neke stvari izvan terena, ponašanje u restoranu dok smo na pripremama… Sve se to na kraju odrazi na terenu. Poštivanje tete koja pere odjeću u klubu… Znam da sam zvučim kao neki dosadni profesor od 200 godina, ali takve im vrijednosti pokušavam nametnuti i inzistirati na njima jer znam koliko je to važno.

Da budu i dobri igrači, ali i kvalitetni ljudi. S te strane sam možda konzervativan, ali s druge mislim da s igračima imam ljudski, normalan odnos, normalnu komunikaciju, a i često sam fleksibilan i popustim u nekim situacijama koje mi se možda i ne sviđaju previše, ali za koje mislim da nisu previše važne.

Međutim određene stvari se moraju poštivati. Alergičan sam kad vidim da usred treninga, kad završimo neku vježbu i pripremamo drugu, netko - umjesto da se odmori, popije malo vode, mentalno se pripremi za nastavak treninga - iz sve snage napuca loptu. Brate, to nije nogomet, to je seljačka radna zadruga. Jednostavno, to tako ne ide u profesionalnom sportu.

Dražen Petrović ili Michael Jordan bili su lideri jer su svojim ponašanjem i brutalnim radnim navikama tjerali sve ostale da idu iznad svojih mogućnosti. Koliko je za trenera važno da ima takvog čovjeka u svlačionici? Vi sad u Gorici imate Ercega, u Šibeniku je takav tip igrača bio Ivan Santini.

To je najvažnije, ali nema puno takvih igrača. Ne mogu ja niti bilo koji drugi trener na silu od nekoga stvoriti lidera. To jesi ili nisi. Ili to imaš u sebi ili nemaš. Nema tečaja za to. Ali takvim igračima, koji su karakteri i primjer su drugima, bez obzira na trenutačni status u momčadi, ja bih im dao doživotni ugovor. Značenje takvih momaka za ekipu se ne može usporediti ni s čime.

Spomenuo si Santinija. Čovjek je u karijeri dobro zaradio, bio je reprezentativac, igrao je u odličnim klubovima, a u veteranskim godinama na svakom treningu u Šibeniku prvi bi se bacao i ginuo za svaku loptu. I što ti više treba? Treba li on galamiti u svlačionici da dokaže svoje liderstvo? Naravno da ne treba. Samim svojim ponašanjem i primjerom je lider. Neki mlađi igrači, koji bi nekad možda otišli u neku negativu, neće to napraviti kad vide njega. Kad imaš u svlačionici jednog ili dva, tri takva igrača - pa to je blago.

To je ključ svega. Takve igrače treba prepoznati, ali kad ih prepoznaš, onda ih veži doživotnim ugovorom. To je Ademi u Dinamu, to je Livaja, mada možda na neki drugačiji način, Rakitić… Liderstvo nije galama, lidere suigrači poštuju bez toga da oni progovore jednu riječ. Slijede ih jer su radišni, ispravni, pošteni, daju maksimum od sebe… Iskreno, za takve momke bih život dao.

Koga vi pamtite iz igračkih dana da je bio takav lider?

Ponavljam, tada su bila druga vremena. Ti momci u koje smo se Srna i ja ugledali odrasli su na ulici i tu je bilo puno više karaktera nego danas. Bilo ih je, baš ih je bilo.

Bili ste izniman talent i imali ste jako dobru karijeru, ali dojam je da je ona mogla biti puno veća. U više navrata kad smo razgovarali, rekli ste da su vas svojeglavost u nekim situacijama i oslanjanje više na talent nego na rad prilično koštali. Što bi trener Mario Carević rekao igraču Mariju Careviću da ga dobije u momčadi?

Dao bih mu apsolutnu slobodu. Rekao bih mu da radi što hoće. Naravno, šalim se. Sigurno je da bih ga usmjeravao u nekim stvarima koje nisu bile najbolje. A ja najbolje znam da je bilo takvih stvari. Mogu reći da sam u određenim fazama karijere bio malo teži karakter, ali naježim se kad čujem za nekog igrača: 'Znaš, on ti je top igrač, ali ta njegova glava.'

Stalno to čujem. Kakva glava? Što znači glava? Ako taj igrač stvara probleme, onda ja kao trener nemam dobar pristup prema njemu. Ako je taj igrač u nekom klubu pokazao da je top, onda mi daj tu glavu da detektiram kakav je, da mu dam povjerenje, da ga upozorim na neke stvari koje možda nisu dobre i zbog kojih je na koncu dobio tu etiketu. Takvom ću igraču uvijek dati šansu, ali ako me iznevjeri, onda smo gotovi. Međutim ja ću mu pomoći, s moje strane ćemo iskreno komunicirati.

Ako vidim da neke stvari pogrešno radi, na to ću ga upozoriti, a sve njegove adute ćemo potencirati i nadograđivati ih. Tako da stvarno nemam nikakav problem s igračima koje neki nazivaju problematičnim, ovakvim ili onakvim. Iskreno, barem se kod nas vrlo brzo za nekoga zalijepi etiketa, a kad je jednom dobiješ, jako je teško riješiti se nje. 'Ti si ovakav, on je onakav.' No je li to zaista tako? Možda to izgleda tako izvana. Imao sam slučajeva da sam za neke igrače na prvu mislio da su propali slučajevi. Kad bih vidio govor tijela, bože sačuvaj.

Međutim, čim malo dublje zagrebeš, kad iskreno i otvoreno popričaš, shvatiš da je riječ o odličnoj osobi, ali koja možda ima problema sa samopouzdanjem ili nečim drugim. I onda je tvoj posao kao trenera da se suočiš s tim problemom, da iz tog momka izvučeš njegov maksimum i najbolje što ima. Najlakše je reći: 'Ne želim ga, on je luda glava, to mi ne treba u životu.' To se tako ne radi. Bar ja tako mislim.

Mario, tko će biti prvak?

Ne znam, zaista mi je nemoguće bilo što prognozirati - 11 kola nije puno, ali i jest puno. Ima puno utakmica koje Hajduk, Dinamo i Rijeka moraju odigrati između sebe i one će u dobroj mjeri usmjeriti stvari, ali opet ću se vratiti na onaj dio kad sam rekao da neće nikome biti lako ni protiv Gorice, Belupa, Varaždina, Istre, pa eto, vidjeli smo sad, ni protiv Šibenika. Razlika između velikih i malih se smanjila. Sad, je li u pitanju to da su veliki pali ili su se manji digli, to nemam pojma, ali činjenica je da su prije šest, sedam godina ti veći klubovi unaprijed upisivali bodove protiv manjih. Sad to više nije tako i to je odlično za ligu.