Nema novih dokaza koji bi pokazali dugoročnu vezu između agresivnih videoigara i agresije mladih, pokazala je metaanaliza čak 28 studija u kojima je sudjelovala oko 21.000 ispitanika.

Prikupljeni dokazi sugeriraju da nasilne videoigre nisu imale značajan utjecaj na kasniju agresiju, mjerenu u vremenskom rasponu između tri tjedna i sedam godina. Autori studije kažu da su u nekim slučajevima studije lošije kvalitete preuveličavale utjecaj igara na agresiju, a kvalitetnije studije pojašnjavaju da su takvi učinci zanemarivi.

Društvo i znanstvenici i dalje raspravljaju hoće li nasilne video igre dugoročno utjecati na mlade. Ova metaanaliza uzela je u obzir podatke iz 28 dugoročnih studija ishoda s oko 21 tisućom sudionika. Ispitan je dugoročni utjecaj nasilne igre na agresiju.

Sveukupno, dokazi sugeriraju da nasilne video igre nisu imale značajan utjecaj na kasniju agresiju. U nekim slučajevima su slabije studije o kvaliteti možda preuveličale utjecaj igara na agresiju, dok ona kvalitetnija istraživanja pojašnjavaju da su takvi učinci zanemarivi. Čini se da regulacija nasilnih igara vjerojatno umanjuje agresiju u stvarnom životu.

'Metaanaliza je pokazala da igranje nasilnih videoigara s vremenom ne povećava agresivnost igrača, barem ne u velikoj mjeri', objašnjava dr. Aaron Drummond, vodeći autor studije i psiholog sa Sveučilišta Massey.

'U znanstvenoj literaturi postoji duga rasprava o tome povećavaju li agresivne videoigre agresiju. Otkrili smo izuzetno mali učinak nasilne igre na agresiju, koja je prema našem mišljenju premala da bi mogla praktično imati smisla', kaže Drummond.

Štoviše, ponuđeni su i dokazi da, suprotno nekim prethodnim sugestijama, nasilne igre s vremenom kumulativno ne povećavaju agresiju među igračima.

Dr. Simon McCallum, viši predavač na Tehničkom fakultetu Sveučilišta Victoria u Wellingtonu, punih je 16 godina podučavao razvoj igara i bio uključen u industriju razvoja igara na Novom Zelandu i u Norveškoj. Posljedice nasilja prikazanog u igrama na stvari život bila je česta tema njegovih istraživanja.

'Čini se da je ovo pitanje motivirano strahom, a ne činjenicama. Nasilje mladih se smanjuje s povećanjem vremena koje provode igrajući nasilne igre', otkriva McCallum. 'Velike skupine igrača u računalnim igrama provode vrijeme jedni s drugima bez ikakvog nasilja, dok bi se dečki iz škole tukli nakon utakmice ragbija. Ova vrsta nasilja izuzetno je rijetka među igračima računalnih igara.'

Metaanaliza u ovoj studiji pruža dodatnu potporu dugogodišnjim tvrdnjama većine ljudi iz industrije igara da nasilje u igrama nema dugoročne negativne učinke. Odnos između nasilja u igrama i agresije zanemarivo je malen, navode autori.

U ovoj metaanalizi primijećeni su metodološki nedostaci u velikom broju postojećih istraživanja; često se čini da pokušavaju opravdati postojeće uvjerenje umjesto da analiziraju podatke, kaže McCallum.

Mnogi roditelji i dalje će biti zabrinuti zbog sadržaja igara koje igraju njihova djeca. Ovo istraživanje pokazuje da mladi ljudi vjerojatno neće postati nasilniji zbog računalnih igara.

'Ono što mi kao roditelji trebamo raditi je igrati se s našom djecom i objašnjavati razliku između fantazije i stvarnosti', savjetuje McCallum. 'Razgovori o sadržaju daleko su važniji od zaštite od sadržaja. Djeca će oponašati ponašanje ljudi u koje imaju povjerenja. Naš posao kao roditelja je da budemo ljudi kojima vjeruju i modeliraju ponašanja koja želimo svojoj djeci.'