Zabrinjavajuće je to što retorika koja koketira s ksenofobijom i etnocentrizmom više nije na margini, već je preuzimaju i etablirane političke stranke kada ne znaju kako se suprotstaviti ekstremnoj retorici koja podilazi najnižim strastima. U takvoj atmosferi čitava politička scena se radikalizira.

Pravi primjer toga onaj je Sebastiana Kurza, koji je na nedavno završenim izborima u Austriji praktički oteo radikalnu protuimigrantsku retoriku desnim populistima iz Slobodarske stranke.

No krenimo redom od najsvježijeg primjera.

1. Češka

Na izborima u Češkoj pobijedio je populistički pokret tajkuna Andreja Babiša. Iako je prema ekonomskim pokazateljima zemlja dobro stajala, Česi su odlučili okrenuti se desno. Samo ime stranke – Akcija nezadovoljnih građana (ANO) – govori da je u prvom redu riječ o pokretu, a ne o dosljednoj političkoj platformi. Babiša mediji oslikavaju kao češkog križanca između nekadašnjeg talijanskog premijera i također tajkuna Silvija Berlusconija te američkog predsjednika i poduzetnika Donalda Trumpa. Sličnost s Trumpom je poslovno zaleđe i nastup protiv establišmenta dok ga s Berlusconijem povezuje vlasništvo nad medijima.

Češki tajkun i budući premijer ne oklijeva članove tradicionalnih stranaka nazivati 'idiotima', a novinare medija kojima on nije vlasnik 'slaboumnicima'.

Babiš niječe optužbe da je populist. 'Nazivaju me velikom opasnošću za demokraciju, ali ta demokracija – kako je označavaju tradicionalne stranke – obična je korupcija'. Pobjedu na izborima odnio je upravo na priči o borbi s korupcijom i protuimigrantskoj retorici, poručujući da će došljacima zalupiti vrata. No češki tajkun nije klasični europski populist u smislu da je euroskeptik.

Babiš je pobornik češkog članstva u Europskoj uniji, ali želi aktivniju ulogu zemlje za stolom u Bruxellesu kako bi se pronašlo zajedničko stajalište o dvostrukoj kvaliteti hrane i imigraciji. Za tu svrhu smatra da bi Češka trebala tražiti saveznike izvan Višegradske skupine, prvenstveno u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Protivi se dubljoj integraciji EU-a i usvajanju eura.

No Babiš se suočava s optužbama da je 'zamračio' dva milijuna eura iz europskih fondova, kao i da je surađivao s tajnom policijom za vrijeme komunizma. Drugi protestni pokret koji je ostvario velik uspjeh na izborima u Češkoj je krajnje desna Stranka slobode i izravne demokracije (SPD), koja je osvojila jedanaest posto glasova. Vodi je češko-japanski poslovni čovjek Tomi Okamura, protivnik imigracije i pobornik izlaska iz EU-a.

2. Austrija

I u Austriji birači su odlučili odbaciti socijaldemokratske premijere i okrenuti se desnom populizmu. Na izborima je pobijedio Sebastian Kurz, mlada zvijezda Austrijske narodne stranke (ÖVP), koji je svoju predizbornu kampanju usredotočio na protuimigrantsku politiku. Očekuje se da će Kurzovi narodnjaci koalirati s krajnjim desničarima iz Slobodarske stranke Austrije (FPÖ). Narodnjačko-slobodnjačka vlada na čelu sa Sebastianom Kurzom trebala bi zauzeti mnogo oštrije stavove o izbjegličkoj politici i time postati protuteža njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, zagovornici liberalnijeg stava prema izbjeglicama.

Kurz je tijekom izbjegličke kampanje kao ministar vanjskih poslova zastupao oštriju politiku protiv ilegalnog useljavanja te se zalagao za pojačanu borbu protiv zlouporaba austrijskog socijalnog sustava kojima su pribjegavali stranci. Time je zapravo FPÖ-u oduzeo tradicionalne teme, što su slobodnjaci višestruko tijekom predizborne kampanje i isticali. Kurz se u predizbornoj kampanji posebice okomio na dječji doplatak za građane Europske unije koji rade u Austriji, a djeca im žive u zemljama porijekla.

Očekuje se da će ovakva vlada zauzeti mnogo oštrije stavove u europskoj raspravi o raspodjeli izbjeglica te se prikloniti zemljama Višegradske skupine koje zastupaju politiku jačanja nacionalnih interesa unutar Europske unije. Predsjednik Slobodarske stranke Hans Christian-Strache najavio je da će se zalagati za to da se Austrija priključi Višegradskoj skupini. Ovo će biti drugi put Slobodarskoj stranci da ulazi u austrijsku vladu (ako se formira takva vlada). Prvi put kada su formirali vladu s narodnjacima, koje je predvodio Wolfgang Schüssel, Europska unija je uvela Austriji sankcije 'zbog legitimizacije ekstremne desnice u Europi'. Danas takvo nešto nitko i ne spominje.

3. Njemačka

Iako je na izborima u Njemačkoj u rujnu pobijedila politika kontinuiteta Angele Merkel, i ondje su glavna priča izbora bili desni populisti iz Alternative za Njemačku (AfD). 'Nacisti u Bundestagu prvi put nakon Drugog svjetskog rata', vrištali su mediji. I zaista, brojni su primjeri toga da AfD koketira s neonacizmom, zbog čega ih je dan nakon izbora napustila jedna od dotadašnjih čelnica, Frauke Petry.

Početkom godine jedan od čelnika stranke, Alexander Gauland, bio je oštro kritiziran zbog stava da se Njemačka ne bi trebala sramiti svojih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Pitanje njemačkih vojnika prilično je skliska tema u Njemačkoj, državi koja živi s kompleksom kolektivne krivice zbog zločina koje su nacisti počinili u Drugom svjetskom ratu. Neki u AfD-u smatraju da bi se s tim trebalo raskrstiti.

Pokret koji je nastao kao alternativa politici štednje Angele Merkel dolaskom krize brzo se adaptirao i usvojio radikalnu protuimigrantsku politiku te počeo rasti zahvaljujući i suradnji s ekstremistima iz Pegide. AfD je uspio nametnuti to da glavne teme predizborne kampanje ne budu, na primjer, socijalna pravda, obrazovanje i loši uvjeti rada - već izbjeglička politika.

U strahu od neobuzdanog rasta AfD-a Merkel je bila primorana na uzmak i odustajanje od politike otvorenih vrata prema izbjeglicama. Može se očekivati da će iz oporbe, u kojoj će biti druga snaga po veličini u Bundestagu, zastupnici AfD-a nametati teme koje će pridonositi daljnjem srozavanju dosegnute razine ljudskih prava.

4. Francuska

Europa je odahnula kada je Emmanuel Macron u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj početkom svibnja pobijedio Marine Le Pen. Iako nije desni populist, Macron je svojim pokretom Naprijed! (En Marche!) pomeo konkurenciju kandidata etabliranih političkih stranaka i potvrdio trend uspjeha političara koji se bore protiv ustaljenih političkih praksi. Zapravo, u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj nije bilo nijednog kandidata dviju velikih stranaka koje su godinama dominirale politikom te zemlje. Macrona je na vrh izbacila slabost postojećih političkih struktura i strah da bi na vlast mogla doći Marine Le Pen.

Za Narodni front (Front National) Marine Le Pen zapravo se može reći da je stvorio desni populizam kakav danas poznajemo u Europi. Njezin otac Jean-Marie Le Pen prvi je uspio zatresti postojeći poredak kada je ušao u drugi krug predsjedničkih izbora 2002. godine, primoravši desnicu i ljevicu da se ujedine protiv njega.

Nakon što je preuzela stranku od oca Marine Le Pen je shvatila da ne može pobijediti na izborima s krajnje desnim programom pa je poradila na čišćenju od ksenofobnih i antisemitskih zagovornika, a sve kako bi pročišćeni program približila širem krugu birača. Čak se i oca politički odrekla. Međutim ipak nije uspjela ostvariti proboj prema mainstreamu i zbog toga se teže financira od ostalih. U javnosti se Narodni front i dalje percipira kao fašiste.

Tijekom kampanje zalagala se za izlazak iz eurozone, a predlagala je i referendum o izlasku Francuske iz Europske unije. Najavljivala je da će se čvrstom rukom obračunati s islamskim fundamentalizmom u kojem vidi uzrok terorizma, na čijem se udaru država našla posljednjih godina. Također je najavljivala drastično rezanje broja imigranata. Iako je opet izgubila, od borbe nije odustala, a s godinama osvaja sve više glasova.

5. Nizozemska

U ožujku ove godine cijela se Europa radovala nakon što islamofob, kako ga mediji etiketiraju, Geert Wilders nije pobijedio na izborima u Nizozemskoj, što je dovelo do apsurdne situacije da cijela Europa slavi zato što je jedna ekstremistička stranka osvojila 'samo' 20 mandata i po snazi postala druga stranka na rascjepkanoj političkoj sceni zemlje osnivačice Europske unije.

Wilders je slavu stekao oštrom retorikom prema imigrantima, posebno onima koji dolaze iz islamskih zemalja. U programu, kojim je njegova Stranka za slobodu (PVV) izašla na izbore, stajalo je da žele zabraniti džamije, Kuran, izvući Nizozemsku iz EU-a i zaustaviti ulazak muslimanskih migranata. Nakon poraza na izborima pohvalio se rezultatima, poručivši pristalicama da stranka raste i da će idući put pobijediti.

6. Italija

Iduće godine očekuju nas izbori u Italiji, u kojoj prema anketama vodi populistički pokret Pet zvijezda koji je osnovao bivši komičar Beppe Grillo. Naravno, pokret za sve nevolje koje muče Talijane krivi došljake, želi ukinuti euro i izvesti Italiju iz Europske unije. Siromašnim sugrađanima obećavaju financijsku pomoć novcem kojeg nema u proračunu.

Grillo, koji se neće kandidirati za premijera, kontroverzna je osoba koja obožava Vladimira Putina, udara po 'židovskom lobiju' i izbacio bi Tursku iz NATO-a. U javnom nastupu često se koristi psovkama i vulgarnim jezikom, no ne nudi rješenja.

Pobjeda Pet zvijezda na izborima iduće godine mogla bi predstavljati kraj Europske unije i konačnu pobjedu nacionalističkog populizma nad umjerenim politikama ljudskih prava, suradnje i dijaloga ako Grillo ostvari svoj plan raskida veza Italije s Bruxellesom.

Nakon Brexita i ulaska dojučerašnjih radikala u europski politički mainstream ne bismo stavili novac na okladu da se raspad neće dogoditi.