Svima se dogodilo da su dočekali fajrunt u nekom kafiću, no neki konobari zatvaraju sa stilom, neki agresivno i nimalo taktično. Andrija u novom tekstu analizira taj praktični problem kavanskog đira
Svima se to dogodilo barem jednom. Ona nemila situacija kada se družite, pijete, smijete i zabavljate i odjednom se upale svjetla i viša instanca obznani da je zabavi kraj. Treba vam još pet minuta, želite dovršiti još samo jednu priču, popušiti još samo jednu cigaretu prije odlaska, popiti samo još jedno kratko piće, otići na wc još samo jednom i, sve u svemu, bude nekako previše tih 'još samo', ali okrutnu stvarnost za vaše potrebe uopće nije briga, dali su vam do znanja da se ovdje više nemate što raditi i da je vrijeme da se zaputite dalje, u noć.
Jasno je da zatvaranje kafića u kojemu ste proveli neko vrijeme ne mora istovremeno značiti i zatvaranje poglavlja vaše zabave za tu večer, ali to ipak uvijek predstavlja određeni antiklimaks. Čak i kada ste u najveselijem društvu, ta činjenica paljenja i gašenja svjetala nekako najčešće uvjetuje razilaženje, ona beskrajna pitanja 'kamo ćemo dalje' i svojevrsno triježnjenje, koliko god kratkotrajno, kao da svi tek u tom trenutku postanu svjesni da je već toliko sati i da i sutra moraju nešto raditi, a sutra obično bude već danas.
Najgore u cijeloj priči bude to što su ti fajrunti obično grubi i rijetko je tko na njih spreman. Dođu kao šamar, kao buđenje polijevanjem ledenom vodom, kao petarda u kinu. U jednom ste trenu sretni, veseli i druželjubivi i stvarnost se razvlači beskrajno, bez razmišljanja o prolaznosti trenutka i onda, možda baš zato što ste preopušteni, paljenjenje i gašenje svjetala i ne-toliko-suptilna poruka da više niste poželjni bez obzira na to što ste možda spremni na tom mjestu ostaviti svoju mjesečnu plaću.
Mora li uvijek biti tako ili postoje i neki nježniji načini? I, je li ljudima koji se u sitne sate zateknu po birtijama uopće potreban neki 'nježan način' ili bi ih trebalo otrijezniti po kratkom postupku i uvjeriti ih da već sutra postanu vrijedni i korisni članovi društva?
Više ne točimo!
U hrvatskim je kafićima najpopularnija metoda paljenja i gašenja svjetala. To znači da imate još koju minutu vremena da završite piće i nakon toga vam je široko polje. Negdje je to pet minuta, negdje deset, nijanse ovise o kafiću u kojemu ste se zatekli, ali gotovo nikada se to vrijeme ne uspije potegnuti na četvrt sata, a i ako uspije, to vrijeme obično bude provedeno u nervozi koju uzrokuje svijest da morate otići iako vam je baš postalo ugodno i udobno i iako ste upravo otvorili novu temu o kojoj biste mogli pričati čitavu noć.
Nerijetko sam se susreo i s diskretnim znakovima iz kojih biste sami trebali zaključiti da je zatvaranje blizu. Konobari koji skupljaju pepeljare s praznih stolova i s njih metu nepostojeće mrvice i trunje, napadno glasno razgovaraju na mobitel i spominju 'onu trojicu zbog kojih ne mogu još zatvoriti', skupljaju vam čaše sa stola iako nisu potpuno prazne i gledaju vas pogledom punim mržnje ako ste slučajno krenuli na wc.
Kafići veće površine i brojnije publike i oni u kojima ima previše stolova pa ih konobari ne obilaze, već po piće odlazite sami znaju imati i onu dobru foru da vam, jednom kada se uspijete probiti do šanka, hladno kažu: 'Više ne točimo', pa se vi snalazite kako znate s tableticom nitroglicerina koju morate popiti upravo u tom trenutku i zbog koje ste naumili naručiti svježe cijeđeni sok od grejpa.
Kod naših sam istočnih susjeda doživio vrlo ugodan i, za mene nepripremljenog, gotovo revolucionaran način oglašavanja fajrunta. U jednom trenutku konobari obiđu sve stolove i sve okupljene obavještavaju da je u igri 'zadnja tura', što znači da imate vremena naručiti i popiti još jedno piće. Postoji, razumije se, više različitih varijanti ovog principa, od mahnitog urlikanja sintagme iz prethodne rečenice do: 'Gospodo, želite li još što popiti?', ali smisao je uvijek isti, daje vam sasvim dovoljno vremena da se pripremite za odlazak, da razmislite želite li to piće piti na tom istom mjestu ili negdje drugdje i, na koncu, želite li ga uopće piti.
Napravimo obračun
Čak su i najokorjeliji cugeri i šankoderi svjesni činjenice da se njihova omiljena birtija s vremena na vrijeme mora zatvoriti i da jedina uloga njihovog omiljenog konobara nije samo točenje piće već i da ima i još koju funkciju na ovome svijetu, možda čak ženu i djecu. Poneki među njima s malo više empatije spremni su i glasno negodovati zbog prevelikog broja radnih sati u uslužnim djelatnostima, ali im unatoč tome nije baš svejedno kada su prisiljeni napustiti mjesto na kojemu se osjećaju kao kod vlastite kuće, ako ne i bolje.
Na stranu to što većina takvih rutinera može u sekundu predosjetiti kada je pravi tren za naručiti posljednje piće za tu večer, ali svima ostalima objava fajrunta može predstavljati pravi šok, pogotovo ako im kavanski đir nije dio svakodnevne putanje, već samo zgodno prigodno opuštanje koje je, eto, završilo baš tu gdje je završilo.
Ne, ne očekuje se tapšanje po ramenima, prisna prijateljska riječ svakom gostu i karamela za put, ali bilo bi krasno kada bi se neke pozitivne prakse počele uvoditi kao standard. Obavijest o zadnjem piću koje se može naručiti odlična je stvar, naglo prekidanje glazbe nije. Ne može štetiti malo razmisliti kako svojim gostima najlakše, najljepše i s najmanje stresa poželjeti laku noć i sretan put. Meni se jako sviđa i puštanje točno određene pjesme koja označava kraj radnog vremena, ali problem je s time što će poruku shvatiti samo stalni gosti. Ako ovi ostali ne krenu za njima, znači da nisu dovoljno pametni da primijete očito i u tome je slučaju tortura paljenja i gašenja svjetla sasvim legitiman potez.