Prvi put u povijesti revolucija jedan od glavnih protagonista ne pripada ljudskoj vrsti. Radi se o ogromnom ekranu. Postavljen je na Trgu oslobođenja u Kairu. Prikazuje Al Jazeeru. Katarska televizija već je davno osvojila srca i glave mislećih Arapa, a ovih dana doživljava eksploziju panegirika u zapadnom svijetu. Tko je popušio u Egiptu? Ne Mubarak. To su BBC i CNN
Ima jedan paradoks. U epohi totalnog 'infotainmenta' servisi vijesti pedaliraju 24 sata na dan i nema kutka Zemlje koji nije postao žrtvom nečijeg objektiva i mišljenja, ali iza nebrojenih izvora, brendova i različitih kutova gledišta stoje prilično monolitni i vrlo nekompleksni interesi vlasnika – novac, reklama, ciljana ideološka propaganda. Ni Al Jazeera nije dokraja imuna, ali zbog nekog razloga začuđujuće uspješno dira strune arapskog svijeta koji traži vlastiti prostor slobode, politički identitet i konačni kraj zapadnjačke percepcije koja ih permanentno veže uz bilo potplaćene, bilo huškačke fundamentalističke lidere.
U Kairu, u žiži revolucije, prosvjednici ne gledaju toliko u nebo prema Alahu koliko u jedno drugo božanstvo 20. stoljeća - ekran. Al Jazeera s egipatskim događanjem praktički postaje ne samo novinarska refleksija povijesti, već i njezin ključni agent. Privilegij i rizik. No prije svega vrhunski odrađen posao zbog kojeg trenutačno barata s najvećim kapitalom povjerenja (i ne samo kod bliskoistočnog gledateljstva) u usporedbi s drugim moćnim news kanalima. Al Arabiya, BBC i CNN, a da ne spominjemo manje angažirane servise, ili kasne ili stoje na sigurnoj distanci. Zajedno nemaju ni upola toliko izravnih vijesti s kairskog betona gdje Al Jazeera uživa neprikosnovenu simpatiju te sami prosvjednici s mobitelom i znanjem engleskog završavaju u programu uživo uvodeći gledateljstvo u samo srce zbivanja.
Al Jazeera dugi niz godina imala je status fundamentalističke, snažno islamski obojane TV stanice, prije svega na prostoru SAD-a. Mlađem Bushu nikako se nije svidjela činjenica da po bagdadskom frontu šeću novinari sumnjive katarske televizije te snimaju i komentiraju nešto što drito potpada pod kategoriju okupatorskog ratnog zločina. Nije trebalo dugo pa da im marinci raketiraju redakcijski stožer u iračkoj prijestolnici. Smrtno je stradao novinar Tareq Ayyoub. Godinu dana kasnije, 2005, Daily Mirror dolazi do papirnatog dokaza britanske vlade koji upućuje na to da je američki vođa ozbiljno razmatrao bombardiranje redakcije u Dohi, a činjenica Al Jazeere ozbiljno je nategnula inače prijateljske odnose Katara i washingtonske administracije. O ponašanju TV kuće, ratnom izvještavanju i sukobu s vojskom SAD napravljen je izuzetan dokumentarac 'Control Room'.
Drugi paradoks vezan za Al Jazeeru jest taj da je pokrenuta voljom i novcem autokrata i benevolentnog despota. Katarski emir šeik Hamad bin Khalifa upucao je 137 milijuna dolara u osnutak kuće 1996, dok je pionirska novinarska i urednička postava bila većinom sastavljena od arapskog dopisništva BBC Worlda koje je netom prije pobralo kolektivni otkaz u nizu dopisničkih odstrela na kojima je London htio uštedjeti lovu. Nota bene, BBC je kasnije ponovno uspostavio bliskoistočni ured, no tada je Al Jazeera već bila pokorila elektromagnetski prostor regije.
Pomisao da je najnepristranija i slobodnomisleća TV stanica uspostavljena državnim dekretom i novčanom posudbom lokalnog apsolutista izgleda apsurdno, no šeiku Bin Khalifi nije bilo do širenja propagande. Lik je nešto poput kralja plaže; mala je to zemljica, nema se tu što puno prodati osim nafte i luksuznih golf terena. Daleko ga je više đirala ideja da medijskom moći relativizira okolne diktature i faktički je pustio novinare da rade svoj posao kako znaju i umiju. Štoviše, u nekoliko je navrata htio potpuno pustiti financijske uzde televiziji koja danas većinu prihoda ima od marketinga, no ipak su bile potrebne godišnje milijunske injekcije.
Koliko Al Jazeera ima smisla i težine, najbolje svjedoči pokušaj Mubaraka da joj sabotira izvještavanje iz Kaira. Prošli petak zatvoreni su uredi, šestero je novinara uhićeno i zadržano u pritvoru nekoliko sati, torpedirani su s egipatskog državnog satelita Nilesat. Reakcija – sljedeći je dan 10 satelitskih broadcastera preuzelo njihov program. Wikileaks je na Twitteru zahvalio Al Jazeeri i njezinim satelitima za istinu od egipatskoj revoluciji, hvali jenajčitanije online glasilo američkih demokrata The Huffington Post, pojedini idu čak toliko daleko da je uspoređuju sa zlatnim dobom američkog osamnaestostoljetnog novinarstva kada su Benjamin Franklin, Thomas Paine i Samuel Adams ne samo pisali nego i stvarali revolucije medijskim aktivizmom.
Egipćani su gledali Al Jazeerin prijenos revolucije u Tunisu, eskaliranje istih protesta u široj regiji i pitanje je kako bi se i bi li se uopće stvari pokrenule u Kairu da katarska televizija nije otpočetka dala snažnu podršku besperspektivnoj mladeži koja plaća danak luksuzu svojih marionetskih vlastodržaca. Ako je Zaljevski rat stvorio CNN, egipatska Twitter revolucija stvorila je Al Jazeeru. Uostalom, televizija koja uzima Gorana Milića za direktora programa očito zna što radi, bez obzira na geografske koordinate svoga djelovanja.
