Aleksandra Kolarić je ipak mnogo bolja političarka od Zorana Milanovića. Dok je premijeru trebao doći čovjek iz Amerike da bi mu usadio barem neke od navika (pristupačnost, pomirljivost, privlačnost i jednostavnost) koje bi trebale odlikovati svakog spretnog stranačkog i nacionalnog predvodnika, Aleksandra Kolarić je iz sjene, a u posljednjih godinu dana i iz nametnutog stranačkog progonstva, pokazala mnoge komunikacijske i političke vještine, koje daleko prelaze očekivane sposobnosti čak i jedne profesionalne marketinške stručnjakinje. Pobjedom u finalnoj 'Piramidi' ona je dokazala da socijaldemokracija ne mora biti riječ koje se sve više stide čak i službeni socijaldemokrati, a ostala uvjerljivom čak i kada je izgovarala najgore kritike ove ljevice bez ljevice, koje bi se inače smatrale štetnim i nepristojnim u svakoj drugoj raspravi sukobljenih istomišljenika. Pobjedom u 'Piramidi' ona je još jednom uzdrmala Milanovićevu stranačku piramidu.

Ona je uspjela dokazati da je već ušla u Europu, a ipak ostala hrvatski socijaldemokrat, čak i kada su je izbacili iz SDP-a, dok je Zoran Milanović sa suludim lexom Perković Hrvatsku gotovo uspio izbaciti iz Europe, upravo u trenutku kada je ona konačno postala Europom, a SDP toliko približiti HDZ-u beskonačnim nizom autoritarnih odluka i nedopustivih afera, kao da je u potaji postao najboljim učenikom stranke koju inače tako bjesomučno (uglavnom opravdano) napada.

Milanović je poslušao neke savjete tek u trenutku kada su se sve njegove jezične akrobacije dokazale beznadno uzaludnim, a Aleksandra Kolarić je sve što je rekla, rekla vrlo jednostavno, pristupačno, razumljivo i odlučno, pa tako ova njezina konačna pobjeda u 'Piramidi' (glasovalo je rekordnih 45 tisuća gledatelja) pokazuje da je i izvan stranke potvrdila svoju ulogu 'vođe u sjeni' velikog dijela onih socijaldemokrata koji i dalje šute, a strahuju od pogubnog izbornog poraza, nakon što su Komadina i Picula propustili sve svoje šanse, a vrh Milanovićeve klike ostao jedinstven samo u osudi mogućih unutarstranačkih protivnika. Ovi Milanovićevi pajaci sada broje posljednje ministarske i saborske plaće u nadi da će samo Milanović ipak uvjeriti većinu da su Karamarkove najave velikog društvenog pospremanja, koje se u biti svode na najave policijskog nacionalklerikalizma, opasne za sve, a ne samo za one koje bi HDZ-ova tvornica izdajničkih etiketa osudila na političko progonstvo po vlastitim policijskim kriterijima.

Zbog toga i u SDP-u neki smatraju da je Aleksandra Kolarić ona vrsta 'mangupa u vlastitim redovima' koji zbog osvetničke ambicije (Milanović je otkazao suradnju marketinškim agencijama) uporno 'smradi u vlastito gnijezdo' (Krleža), dok bi sama na vrhu bila mnogo gora od Milanovića, pa čak i mnogo tvrdoglavija, isključivija i nasilnija, kao spasitelj bez pokrića, a predvodnik bez programa. Pa ipak, za Aleksandru Kolarić nisu glasali samo oni TV gledatelji koji u ime HDZ-a uživaju u SDP-ovim raskolima, već i ona većina, od centra prema ljevici, koja smatra da bez obzira na moguće izborne neuspjehe, nikada nije prekasno za prave promjene. I HDZ je bio na koljenima nakon smrti Tuđmana, a pogotovo nakon uhićenja predsjednika i premijera, ali je naglo oživio čim je Milanović pokopao izvorne nade ogromnog broja vlastitih birača, a Karamarko okupio nove kolone političkih zombija, koji glavinjaju između maglovite obnove herojskih devedesetih i konačne osvete zbog poraza koji su doživjeli još prije sedamdeset godina.

Neke od Milanovićevih socijalnih mjera ostale su na pola puta, a relativni gospodarski oporavak može samo olakšati buduće prevare HDZ-a, dok 'slučaj Aleksandre Kolarić' dokazuje da se SDP nalazi u dubokoj krizi samoodržanja, a ne gaji nikakve nade da bi čak i u slučaju pobjede znao vladati na drugi način, s drugim ljudima i drugim gospodarskim i društvenim idejama. Oni se sada bore protiv demona (Karamarko) a pri tome mole 'da dovrše započeto', kao da su doista nešto bitno i radikalno promijenili, dok se zemlja rastače u općem neredu, od kukastih križeva do veteranskih šatora, razbijanja ozakonjenih ploča, dvostrukih kolona, partizana i ustaša, prikrivenih udbaša i vjerskih fanatika. Nitko nema jamstvo da bi Aleksandra Kolarić bila mnogo bolji premijer, ali se čini da u bazenu dosadašnjih birača SDP-a, mnogi vjeruju da bi u raspravu o tmurnoj stvarnosti unijela barem dašak intelektualne i demokratske živosti, bila spremnija na dijalog, odlučnija u provedbi odlučenog, a ideju socijaldemokracije, kojoj nigdje ne cvjetaju ruže, obnovila kao legitimni politički izbor koji ne treba skrivati. I ne samo kao bivša Račanova glasnogovornica, koja ni onda nije mogla pripitomiti svoj vlastiti politički eros, već kao stručnjak koji se u ulozi privatnog poduzetnika uporno bavi i javnim poslovima, pa zna koliko se teško zarađuje na slobodnom tržištu ako se na vlasti namnožilo toliko primitivnih beskičmenjaka koje treba masno plaćati bez obzira na okolnosti, a slušati bez obzira na pamet.

Tako nije teško ispisati onu trenutnu političku jednadžbu: bez Aleksandre Kolarić, Milanović će lakše preživjeti očekivani izborni poraz, a s Aleksandrom Kolarić morao bi podijeliti čak i jedva vjerojatnu izbornu pobjedu. Njemu ne trebaju službene frakcije, već utvrda uspaničenih ovisnika. Kao u legendama o Modrobradom, Milanović se ponaša kao glavosijek onih koji su mu prerasli koljena, dok sam kasni na posao, nema pojma što mu rade ministri, a državni zrakoplov koristi za neke druge osobne strasti, bilo da je riječ o posjeti dalekim zemljama ili hrvatskim krajevima koji su mu osobito dragi. I dok je Holy već prokockala svoje izglede, čini se da je nakon ove pobjede u 'Piramidi', gdje su dva igrača s lijeve strane centra kao od šale otpuhala jednog poluartikuliranog desničara, Aleksandra Kolarić postala barem virtualni predvodnik onih stranačkih istomišljenika koji ne podnose Milanovića, a rijetko kada listom izlaze na izbore, dok su ovom prigodom u odlično smišljenim elektronskim izborima, telefonirali, telefonirali i telefonirali u očajničkoj nadi da se ipak pojavilo neko drugo, novo i odlučno lice. Čak i u prividno izgubljenim političkim bitkama, čovjek ne mora biti na vlasti ili u vrhu stranke da bi postao ugledan, utjecajan i nezaobilazan. Aleksandra Kolarić je dobila bitku za javnost, a to je preduvjet i konačne predvodničke pobjede.