Prema predstavljenom izvješću za 2015. (podaci su iz više godina) dvije pozitivne stvari koje se u našem visokom obrazovanju mogu izdvojiti, malen su postotak odustajanja od studiranja i relativno visok udio studenata koji pohađaju strukovne studije.

U zemljama European Higher Education Area (EHEA) u 2012. godini visoko obrazovanje pohađalo je oko 37,2 milijuna studenata. Većina, oko 82%, upisala je teorijske programe (ISCED razina 5A), a samo 15,6% strukovne programe (ISCED razina 5B). Programe koji izravno vode do najviših istraživačkih kvalifikacija, odnosno doktorata (ISCED razina 6), pohađalo je svega 2,6% studentske populacije.

U većini država EHEA, osim u Belgiji, većina studenata upisuje ISCED razinu 5A kojom se stječu diplome prvostupnika i magistra. U BiH, Kazahstanu i Italiji gotovo svi studenti spadaju u tu skupinu. U Hrvatskoj, Grčkoj, Estoniji, Francuskoj, Latviji, Turskoj i na Cipru najmanje četvrtina studenata pohađa strukovne programe, a u Belgiji čak 49%.

Najviše studenata studira u Rusiji, oko osam milijuna, što je udio od 21,5% u EHEA. Najmanje ih ima u malenom Lihtenštajnu, 960, a u Hrvatskoj ih je 2011/2012. bilo 157.289. Ruski, turski, njemački, britanski i ukrajinski studenti zajedno čine oko 54% ukupnog broja studenata u EHEA.

Polovica zemalja EHEA ulaže više od 1,3% BDP-a u treći stupanj obrazovanja. Ulaganje je najviše u nordijskim zemljama – od 2% u Švedskoj do 2,4% u Danskoj. Oko 2% ulažu i Cipar i Ukrajina. Najmanje, ispod 1% izdvajaju Slovačka, Hrvatska, Rumunjska, Italija, Bugarska, Azerbajdžan, Armenija i Gruzija.

Zanimljivo je da Hrvatska ima nevjerojatno velik broj visokih obrazovnih institucija, više od 100 (grafika dolje). Po tome je u istoj kategoriji s Italijom koja ima oko 60 milijuna stanovnika, s Turskom koja ih ima 75 i Velikom Britanijom sa 64 milijuna. Tu smo jači čak od Španjolske koja ima 47 milijuna stanovnika, Mađarske koja ih ima oko 10 milijuna i razvijene Švedske koja ima 9,6 milijuna stanovnika.

Unatoč tim statistikama, neki naši politički krugovi smatraju da Hrvatskoj treba još sveučilišta i veleučilišta. Naime, prema nekim najavama uskoro bi i u Slavonskom Brodu i u Šibeniku mogla niknuti nova sveučilišta.

Pritom Hrvatska, koja za visoko obrazovanje izdvaja 0,93% BDP-a, po čemu spada na samo začelje liste u kojem se još nalaze zemlje poput Rumunjske, Armenije, Azerbajdžana i Gruzije, za istraživanje i razvoj izdvaja samo 0,02%, što je jedan od najmanjih postotaka u Europi. Primjerice, susjedna Slovenija za istraživanja i razvoj izdvaja čak 10 puta više od Hrvatske - oko 0,21%. Uz sve to Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Europe u kojima su izdvajanja za visoko obrazovanje po glavi stanovnika u 2011. padala, a ne rasla.

U većini europskih zemalja postoje nacionalne procedure i smjernice na temelju kojih se različite vrste obrazovanja, uključujući i neformalno i informalno, vrednuju pri upisu na institucije visokog obrazovanja. U Hrvatskoj postoji zakonski okvir za to, no on je tek u začetku i za sada se ne koristi u praksi.

U mnogim europskim zemljama studenti ne plaćaju školarine, a brojne imaju i kvalitetne sustave kreditiranja. Hrvatska spada u skupinu zemalja u kojima se školarine naplaćuju, ali ih ne plaćaju svi studenti. No zanimljivo je da i u toj skupini postoje velike razlike te da je Hrvatska 2011. opet bila na dnu – s Italijom i Švicarskom spadala je u države u kojima je oko 90% brucoša plaćalo barem neke školarine za razliku od Nizozemske, Danske, Češke i Finske u kojima je plaćalo manje od 10%.

Prema analizi, Hrvatska spada među 10 zemalja u kojima 20 i više posto troškova visokog obrazovanja snose obitelji. U desetak zemalja, među kojima su Francuska, Slovenija, Češka, Island, Danska, Belgija i Švedska, udio obitelji u financiranju studiranja je 2011. bio niži od 10%.

Prema javnim izdavanjima za financijsku potporu studentima, Hrvatska je sa Švicarskom i Češkom također bila na dnu. U Hrvatskoj su ona bila 5,5%, u Švicarskoj 2,2%, a u Češkoj 1,5%. No pritom treba imati na umu da je u Češkoj udio koji su za školovanje izdvajale obitelji bio manji od 10%.

Hrvatska spada među nekoliko zemalja u kojima državna potpora studentima ne ovisi o tome studiraju li besplatno ili im je studij skup. Također, sa slovenskim, danskim, njemačkim i talijanskim, hrvatski studenti koji si plaćaju studije od vlastitih prihoda tvrde da su suočeni s velikim poteškoćama.

Hrvatska s Azerbajdžanom, Armenijom, Litvom i Francuskom spada u rijetke države u kojima je doktorski studij skuplji od dodiplomskog i magistarskog. U ostalima stoji ili jednako ili manje.

Zanimljivo je također da je Hrvatska s Austrijom, Srbijom i Velikom Britanijom jedna od rijetkih zemalja u kojima su samo neke institucije objavile da im je misija cjeloživotno obrazovanje, a ne sve.

Hrvatska s Danskom, Mađarskom i Makedonijom također spada u skupinu zemalja u kojima izvanredni studenti plaćaju veće školarine od redovnih. Autori analize ističu da takav model ne potiče fleksibilnost studiranja.

Uzaludnost studiranja

U izvješću EACEA-e posebno obeshrabrujuće djeluje podatak da je u Hrvatskoj, baš kao i Srbiji i Slovačkoj, od 2010. do 2013. broj studenata koji su prekvalificirani za posao koji rade porastao za više od 10 postotaka. Po tome je Hrvatska treća na listi.

U brojnim europskim zemljama, osobito onim razvijenijima kao što su Danska, Velika Britanija i Nizozemska, ali i susjedna Slovenija, udio visokoobrazovanih među nezaposlenima je nizak, štoviše u nekim zemljama kao što je Njemačka ih čak nedostaje. Hrvatska s Grčkom, BiH, Srbijom i Ciprom spada u zemlje u kojima se završeni studenti teže zapošljavaju nego osobe s nižim obrazovanjem.

Hrvatski studenti među najupornijima

Među svim navedenim ne baš pohvalnim hrvatskim statistikama, strši i jedna pozitivna.

Naime, Hrvatska sa Slovenijom i Švicarskom spada u malenu skupinu zemalja u kojima manje od pet posto studenata napušta studije prije nego što ih završi. U većini europskih zemalja taj se postotak kreće između pet i 10%, a najviše odustajanja bilježe Španjolska, Malta i Island.

Koji su uzroci tome, teško je reći, no čini se vrlo mogućim da je jedan od njih slaba mogućnost zapošljavanja nakon srednjoškolskog obrazovanja, dok bi drugi mogao biti činjenica da će malo tko odustati kada je već u studiranje uložio toliko veliki trud i sredstva, kako to pokazuje analiza EACEA-e.

Još jedan mogući razlog jest činjenica da su plaće visokoobrazovanih u Hrvatskoj u odnosu na one zaposlenika s nižim obrazovanjem 1,8 puta veće, što je jedan od najvećih omjera u Europi.