Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Draga Rujana,

žena sam na rubu pedesetih, obrazovana, začudo imam i dobar posao. U vezi sam već 12 godina s kolegom s posla.Trebali smo ići skupa živjeti, ali njemu je umrla mama i tata ostao sam. Ja sam se sama preselila u novi stan (koji je on kupio, kao i meni auto), međutim on živi i dalje sa tatom.

Stalno mi govori kako je to privremeno, samo dok se tata ne snađe, tako da je sada prošla već godina dana. Ja ne želim živjeti s njima, a imam osjećaj da se on ovako sve više udaljava. Nesretna sam, ali me je strah prekinuti sa njim iako dobro zarađujem, jer u mojim godinama naći nekoga novoga više neće biti lako. Ne znam što da radim.

N.

Draga N.,

pismo ti je poprilično šturo, pa ne očekuj ništa bolje zauzvrat.

Zapravo, mislim da je upravo to tvoj problem. Imam osjećaj da ne daješ baš previše pa zato i ne dobijaš puno zauzvrat. Osim, naravno, ako ne mislimo ovdje na materijalni aspekt priče - u kojem bi možda mogao biti ključ? Realno gledano, stanuješ u plaćenom stanu (da ne kažemo - gotovo pa poklonjenom) i voziš se istim takvim autom. Ako ti je čovjek s kojim si u vezi kolega s posla, to znači da se viđate svaki dan. Umrla mu je mama, tata je ostao sam - ako mi je zaključiti da je tvoj dragi istih godina kao i ti, znači da se radi o starim ljudima, a znamo da se stariji ljudi jako loše nose s gubitkom dugogodišnjeg partnera, pogotovo muškarci. Uostalom, poznato je da u puno slučajeva i sami ubrzo odu.

Ne smatram da je godina dana jako puno u toj priči, iako se tebi očito čini da ti život prolazi u čekanju. Ne kažeš ništa o njegovom emotivnom odnosu s tatom - ljude često operu svakojake emocije kada jedan roditelj ode, ljubav, krivnja, sažaljenje - tko bi znao kroz što sve prolazi tvoj dragi i zašto mu je tako teško odvojiti se od oca. Isto tako ne govoriš ništa o zdravstvenom stanju tog oca - je li bolestan, treba li mu pomoć? Nekada ljudi ne žele priznati da im u biti treba medicinska sestra i mnogi također ne žele da se za njih na takav način brine netko strani. Tako da je sve ovo samo nagađenje, ali ono što je važno je što mi se čini da ti nemaš baš nikakvog suosjećanja niti za tog oca niti za njegova sina, samo misliš na sebe, što dokazuje i tvoja predzadnja rečenica - 'strah me je prekinuti.....naći nekoga novoga neće biti lako'!

Bogme i ja bih se od tebe sve više i više udaljavala na njegovom mjestu.

Ne znam doduše ništa o tvom životu, tvojim roditeljima i tome jesu li živi, možda te je život naučio tako (barem prema ovom pismu) bezosjećajnom, ali imam dojam da nemaš pojma kako je to biti rastrgnut između partnera i roditelja (bilo svojih, bilo njegovih) - niti kako je to izgubiti nekoga nakon toliko godina.

Međutim, naravno da imaš izbora - osim naravno otrovati sirotog starca te osvojiti sina (uuu, i njegovo nasljedstvo, hmmm) samo za sebe, možeš pokušati tu i tamo osjetiti empatiju, pitati čovjeka kako je stari, tu i tamo nešto skuhati, odnijeti bonbonjeru, pozvati ih k sebi, raditi sve ono što mi jadnici koji patimo od empatije radimo i za one koji nam i nisu toliko bliski. A možeš i otići pa okušati svoju sreću s nekim tko uopće nema rodbine, pa će imati vremena samo za tebe. A možda i novaca.

Žao mi je, ali upravo sam shvatila da ne osjećam baš nikakvu sućut prema tebi i tvom problemu.

Možda stoga što sam spremna rješavati seksualne (kojih izgleda u Hrvata skoro da i nema), ljubavne (ma koliko se ponavljali), pa čak i medicinske (poput prošlotjednog) probleme - ali materijalne (jer ovdje fakat ne nazirem ni trunku ljubavi), to zbilja ne mogu. Što bi rekli neki naši gastići; 'Nix visen, andere bauštele!'