Profesionalni put Anne Marije Grünfelder započeo je na Sveučilištu Leopold-Franzens u Innsbrucku 1974. godine, kada je promovirana u doktoricu filozofije iz povijesti, povijesti umjetnosti i katoličke teologije sa specijalizacijom iz crkvene povijesti. Poslije dolaska u Zagreb zapošljava se kao inokorespondentica u Unikomercu, a u svijet diplomacije ulazi kao savjetnica za tisak i informiranje u austrijskom veleposlanstvu. Paralelno se razvija njezina istraživačka suradnja s Dokumentacijskim arhivom austrijskog pokreta otpora u Beču, Institutom za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu, Savezom židovskih općina Srbije i Centrom židovske kulturne baštine 'Sinagoga Maribor'.

Nekadašnja kolumnistica tjednika Feral Tribune, danas piše za portal Autograf. Osobito je vesele posjeti djece i osmogodišnjeg unuka, a rado i putuje. Proteklih nekoliko dana ta nagrađivana autorica, koja se opsežno bavila i problematikom položaja žena u jugoslavenskom društvu i umjetnosti, provela je u Mariboru, kao gošća na postavljanju tamošnjeg 'kamena spoticanja' pred obnovljenom sinagogom. Riječ je o europskom običaju postavljanja kamena s mjedenom pločicom pred ulaz u kuću ubijenih Židova kako bi posjetitelji načas zastali i prisjetili se žrtava Holokausta.

Radnim danima Anna Maria Grünfelder obično se iz svog doma u novozagrebačkom naselju Sloboština uputi do Hrvatskog državnog arhiva, u kojem prebire po obimnoj građi u potrazi za povijesnim dragocjenostima. U svojoj posljednjoj knjizi 'Sustigla ih Šoa - Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)' obrađuje sudbinu 55.500 Židova koji su u bijegu od nacizma prošli kroz Kraljevinu Jugoslaviju, a u pripremi je i novo djelo, posvećeno oduzimanju židovske imovine, s naglaskom na pokretnine.

'To je toliko kompleksno i opsežno gradivo da bih još cijeli jedan život mogla pisati o njemu. Vrijedni nakit, slike, bunde, namještaj, sve to prelazilo je iz ruke u ruku, tako da se na kraju više uopće nije mogao ustanoviti prvobitni vlasnik. Imućni Židovi, a među njima je bilo i industrijalaca, čuvali su pokretnine i u sefovima jugoslavenskih banaka, a za vrijeme NDH pristup im je bio zabranjen. Komunističke vlasti u Zagrebu, preko uredbe u Beogradu, otvorile su sefove i tobože nastojale ući u trag vlasnicima, što je samo u rijetkim slučajevima urodilo plodom. A od 90-ih godina niti jedna hrvatska vlada nije pokrenula proces nadoknade materijalnih gubitaka Židovima, sustavnog vraćanja njihovih oduzetih nekretnina i pokretnina.'

Je li problem možda i u tome što je ta imovina toliko golema? U vlasništvu Židova bile su cijele zgrade, uključujući današnje sjedište Ministarstva uprave.

Točno, to je ona siva zgrada u Maksimirskoj. Od cijelog Donjeg grada, južno od Ilice prema Glavnom kolodvoru, može se napraviti detaljna topografska karta židovskog Zagreba. Volim gledati te lijepe zgrade, čak i s tim oronulim, tužnim fasadama. Trebalo bi ih obnoviti, ne samo iz poštovanja prema prijašnjim vlasnicima, nego zato što same po sebi predstavljaju kulturno-umjetničku vrijednost. Za profil jednog grada bilo bi važno da njeguje tradiciju. Zakon o povratu imovine iz 1996. ograničio je krug ljudi koji imaju pravo podnijeti zahtjev na one čija je imovina nacionalizirana 1945. ili 1946. ili konfiscirana jer su proglašeni narodnim neprijateljima. Poznajem vrlo malo ljudi koji su uspjeli ostvariti to pravo jer je odmah krenulo nevjerojatno pravno cjepidlačenje samo da se izbjegne zakonska obaveza, sve dok podnositelji zahtjeva ne umru.

Osim toga, u oduzete nekretnine uselili su se novi stanari i stvorili nove pravne odnose. Istina je da se jedna nepravda ne može poništiti novim nepravdama i to je sad beskrajan začarani krug iz kojeg više nitko ne vidi izlaz. A ima toga na svim razinama. Službeni organi, javne ustanove, biblioteke, arhivi i galerije profitirali su od protupravnog oduzimanja imovine.

Hrvatske vlasti iz godine u godinu uvjeravaju izaslanstva američke vlade i židovskih organizacija u postojanje političke volje da se riješe zahtjevi za povrat imovine. Prošle godine potpredsjednik Sabora Željko Reiner rekao je da su pravomoćno riješena najmanje 244 takva predmeta, no te su informacije neslužbene jer se podaci o povratu imovine ne vode po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.

Amerikanci su još 1948. o povratu počeli pregovarati s jugoslavenskom vladom i opominjati je da ispunjava obaveze. Kako bi upala u klub antihitlerovske koalicije, Jugoslavija se morala obavezati, još dok nova vlada nije bila ni formalno priznata, da će obeštetiti sve one koji su trpjeli od ustaškog i njemačkog režima. Amerikanci su se počeli interesirati, doduše samo za Židove jugoslavenskog porijekla koji su stekli američko državljanstvo. Njihove delegacije su od 1948. pratile podnositelje zahtjeva s preciznim procjenama, brojkama i definicijama. Nakon uspostave Izraela dolazili su i vrlo uporni izraelski predstavnici s njihovim državljanima porijeklom iz Jugoslavije, iako Izrael nije formalno podnio zahtjev do 1996. U zapadnoj Europi nije bilo toliko Židova iz Jugoslavije jer su se mahom odselili dalje, u SAD ili južnoameričke države. I dalje je to velika nepravda i ne inzistira se na rješavanju, iako to u Hrvatskoj više uopće ne bi smjelo biti otvoreno pitanje - trebali smo se, kao i Nijemci, poklopiti ušima.

Ranije ste izjavili da je administracija važan čimbenik u buđenju ksenofobije i antisemitizma. Na što ste točno mislili?

Od kraja Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji, nije bilo izražene ksenofobičnosti ili antisemitizma. U dijelovima Jugoslavije koji su bili pod osmanlijskom vlašću ljudi su bili vrlo otvoreni prema strancima, pogotovo Židovima u bijegu iz Španjolske i Portugala. Netko je lijepo usporedio egzoduse i uništavanje drevnih židovskih zajednica rekavši da se 1492. pretvorila u 1942. Sve su europske zemlje, pod dojmom Njemačke i Hitlerovih rasnih zakona, zatvorile svoje granice u strahu da bi morale prihvaćati židovske izbjeglice. Jugoslavija je ostala otvorena, premda je dosta pooštrila ulazak. Tada se počela razvijati nepovoljna klima u administraciji: činovnici na svim razinama, od onih koji su propisivali pravila za izbjeglice do onih koji su ih morali provoditi, zaoštrili su svoje djelovanje. Uskraćivali su vize, proučavali od čega će te izbjeglice živjeti, hoće li pasti državi na teret i kolika će biti odricanja, pa su stvorili i pojam o nakrcanom brodu na kojemu više ni za koga izvana nema mjesta. To je bila državna administracija, dok su obični ljudi nesebično pomagali Židovima.

Ove godine kod zagrebačkog Glavnog kolodvora niknut će spomen-obilježje posvećeno stradanju šest milijuna Židova u Holokaustu. Smatrate li da bi ga trebalo posvetiti Židovima stradalim u NDH i da se 'uopćavanjem' neutraliziraju ustaški zločini te rehabilitira NDH?

Ne razumijem što uopće misle postići takvim općim spomenikom. Žrtve su, na neki način, svi oni koji su pogubljeni, neovisno o tome na kojoj su strani bili. U smrti su svi jednaki, iako ne i po djelima koja ih prate. Još je predsjednik Tuđman nudio 'miješanje kostiju' i sveopću pomirbu - kao da se mrtvi mogu pomiriti, što ne mogu ni živi. Pogledajte o čemu danas opet govorimo, o novoj borbenoj avijaciji u Hrvatskoj i Srbiji. Inače, NDH se rehabilitira na vrlo mnogo načina. Pogledajte istraživanje Fakulteta političkih znanosti, prema kojemu se 47 posto upitanih slaže da je 'za dom spremni' općeprihvaćeni pozdrav i da ga ne treba uopće kriminalizirati. Oni jesu protiv ustaštva i neoustaštva, ali 'za dom spremni' ne spada im u taj kontekst.

Pa i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović rekla je da je to stari hrvatski pozdrav, a tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću dopušta iznimke u slučaju 'za dom spremni'.

To što je rekla predsjednica nije točno, jer treba samo pogledati dokumente prije 1941. Taj pozdrav uopće nije bio u opticaju, ni u vojsci. Koliko star treba biti da ga ne nalazimo ni u jednom dokumentu? Bilo je i u Tuđmanovo vrijeme raznih komisija koje su proučavale prošlost i tobože nanovo istraživale Jasenovac, pa su došle i do brojke od oko 200 žrtava! Vidite, da netko negdje danas uzvikne 'Heil Hitler', u najmanju ruku bi ga izveli pred sud i platio bi globu. Da naše pravosuđe nemilice sudi takvima, onda bi se to moglo iskorijeniti. Ali imamo mi još dosta ljudi na vlasti koji su protiv toga.

Kaptol dosad najsnažnije obilježava Dan sjećanja na žrtve Holokausta, uz simboličnu gestu s visećim panoima na katedrali. Pozdravljate li takvu inicijativu?

To je lijepa gesta, upućene su i lijepe poruke, samo što to ne može nadomjestiti ono što se od Katoličke crkve stvarno traži – priznanje da se za vrijeme NDH nije znala postaviti onako kako je trebala. Druge mjesne crkve već su napravile iskorak. Recimo, Evangelička crkva Njemačke u prvoj molbi zatražila je oprost zato što nisu hrabrije vjerovali i upornije molili. Židovi su, međutim, ocijenili da je to irelevantno jer nisu rekli ono što su trebali: da se nisu znali usprotiviti tom zlu. Činjenica je da je i naša Crkva predugo šutjela. Šutjela je cijelo vrijeme i vagala što je politički mudro i oportuno, a upravo je Stepinac pokazao da se moglo i prosvjedovati - iako je on to učinio protiv saveznika i njihovog bombardiranja. Nikad nije tako oštro i odlučno prosvjedovao u razdoblju od 1941. do 1945.

Očekujete li da će Stepinac biti proglašen svetim za mandata pape Franje?

Sad je to pitanje zaleđeno. Papi Franji stalo je do odnosa s Pravoslavnom crkvom, pa će Stepinac morati čekati. Iako, taj papa nije baš načisto s time što Holokaust znači za katolike, za Židove i za sve ostale. On jednostavno nema taj potrebni senzibilitet da osjeti što to znači u Europi. Prioritet mu je današnjica, pa je senzibiliziran za neke druge stvari, posebno za siromaštvo. Nastoji da Crkva bude na strani obespravljenih.

Obespravljene su i žene unutar Katoličke crkve. Očekujete li da će se institucionalizirana diskriminacija žena u dogledno vrijeme okončati i da će im biti dopušteno da postanu svećenice?

Ne vjerujem. Papa je već nekoliko puta govorio o tome i osnovao je još jednu komisiju, iako ih je već bilo bezbroj. Svako malo se potegne pitanje ne bi li sada mogao biti pravi trenutak za to. No čak i sada, uz velike manjkove u svećeničkom naraštaju, sve ostaje na tome da bi eventualno, a i to je veliko pitanje, žene mogle postati đakonice. To je nešto sasvim drugo jer profesionalni profil đakona i svećenika nije isti, iako je đakonat prvi red svećeništva za muškarce. A čak i da se ženama jednog dana dopusti da budu đakonice, za njih bi to bilo samo polovično rješenje jer one i dalje ne bi bile ravnopravne.

Mislite li da bi u Katoličkoj crkvi bilo manje grijeha kad bi svećenici mogli zasnivati brakove, što prakticiraju neke druge denominacije koje ne registriraju ni približno tolike razmjere zločina.

O tome se očituju psihijatri, a neki su mišljenja da je zlostavljanje djece prisutno u svim slojevima društva. U Njemačkoj je 2010. otkrivena velika učestalost tog zločina, a obuhvaćeni su bili i protestantski pastori u crkvenim ustanovama, na koje inače nije toliko fokusiran interes javnosti kao što je to slučaj sa svećenicima u celibatu. Muškarci s takvim sklonostima možda zaista računaju da će se lakše prikrivati u svećeničkim zajednicama, ali prema vrlo grubim procjenama, učestalost tog zločina među svećenicima nije značajno viša od one koja se bilježi među muškarcima koji nisu zaređeni, oženjeni ili neoženjeni. Brojke su velike zato što se tek sada otkriva cijela dimenzija zločina, ali nisu veće u odnosu na godišnje prosjeke u Europi. U Crkvi se to u velikoj mjeri lakše prikrivalo tako što se svećenike za koje se sumnjalo ili dokazalo da zlostavljaju djecu jednostavno premještalo dovoljno daleko, tamo gdje ih nitko ne poznaje.

Kakva vam se Hrvatska čini u odnosu na Tuđmanovo razdoblje?

Otvorenija je, ali se ne može reći da je i sređenija. Evo za primjer slučaja sela Krndija. Suprug i ja dosta smo upoznati s poviješću folksdojčera, podunavskih Nijemaca, i čuli smo da su tek ovih dana mještani sela Krndija dobili natrag u vlasništvo svoje kuće koje su im bile oduzete prije Drugog svjetskog rata. Država je loš gospodar i zaboravlja svoje građane, a vladajući, nažalost, vode računa samo o svojim privatnim i stranačkim interesima koji se poklapaju. Premijer Plenković inače stvara dojam da ima modernu i fokusiranu ekipu suradnika, otvorenu Europi, ali to je samo deklarativno. U stvarnosti, potiče se ksenofobičnost, iako ima puno građanskih inicijativa protiv islamofobije i antisemitizma i onih koji pomažu izbjeglicama, kao pojedini svećenici. Žalosno je i to što pada socijalna sigurnost određenih skupina građana.

Niste impresionirani HDZ-ovim demokršćanstvom?

Oni su fokusirani na naciju. Vjerojatno su mislili da sva dobrobit za narod proizlazi iz stvaranja nacije i da će se svi problemi već nekako riješiti kada se oformi nacionalna država. Tako je bilo i 1941. Ni ustaše nisu imale pojma kako će izgraditi državu, mislili su da će se sve samo po sebi riješiti.

Kako ocjenjujete slobodu govora pod valom tužbi protiv novinara?

Slaba točka je naše pravosuđe. Ono je zbilja katastrofa. Sve dok svaki novinar, svaki pisac može biti optuživan i osuđivan, ne može se govoriti o slobodi govora. Tu su i drastične kazne, a pravosuđe kao da uopće nije svjesno toga da je sloboda govora danas kamen temeljac suvremene demokracije. Istina, u trendu je jačanje nacionalizma i sumrak kozmopolitizma. Kada imate takve tipove kao što je predsjednik Trump u SAD-u i huškačica Marine Le Pen u Francuskoj, dok u Njemačkoj raste AfD, građani očekuju boljitak od povratka vlastitom ognjištu. Priprosti ljudi vjerojatno se osjećaju izigrani digitalizacijom, oni to više ne mogu ni pratiti, vide da je sve otvoreno, da nema više granica, osjećaju se ugroženima.

Ima i puno mladih ljudi među tim hard core Hrvatima, poput sina saborskog zastupnika Josipa Đakića.

Taj sigurno nije nikad ništa temeljito naučio iz povijesti, niti čuo kod kuće. Njemu sve pada u krilo kao zrela kruška i ne mora se ni za što truditi. Što on zna i kakvu motivaciju ima da razmisli o nekome ili nečemu? Djecu su u školi nekada učili da su ustaše i NDH bili zlo, a i tada su neki dolazili kući s izjavama 'pa čekaj, Hitler je gradio autoceste, zapošljavao ljude, nije valjda baš sve bilo loše'. A danas se čak vuku usporedbe između NDH i Titove Jugoslavije. Ti sistemi mogu se uspoređivati isključivo po idiotima koji su počinili strašne zločine, jer su i komunisti na oslobođenim teritorijima ubijali 'neprijatelje naroda' ako su bacili oko na njihovo imanje ili se osvećivali zbog nečeg. Ali to su bili drugačiji vrijednosni sustavi. Korektni komunisti nastojali su izgraditi socijalizam, što podrazumijeva ravnopravnost, solidarnost, jednakost. U toku te izgradnje došlo je do nepodopština i zločina, ali nacizam je u svom programu, u svojoj srži zločinački režim. Međutim, mladi kao da ne znaju razliku, a učitelji im to često ne znaju prenijeti. I oni bi se trebali doškolovati, a ne prenositi puke informacije iz udžbenika. Treba to osvijestiti.

U Mariboru, na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, razgovarali smo i o privlačnosti radikalnih ideja za mlade. Među referentima bili su, osim nas stalnih iz Slovenije i Hrvatske, i srpski profesor povijesti iz Banja Luke i njegov kolega Bošnjak iz Bihaća. Ideje mogu biti bliže ljevici ili desnici, no interesantno je zašto sve ono što je radikalno privlači i zašto pod njihovim dojmom 'zataji' kritička svijest. Stanovitu krivnju snosi politika - njoj odgovara zamagljivanje kritičke svijesti i opčinjenost idejama i ideologijama. Tada su ljudi skloni slijediti svakoga šarlatana i demagoga, ne pitajući ni za posljedice ni za cijenu. Zaključili smo: nije dosta ponavljati poput mantre 'ne ponovilo se'. Ponovilo se u jugoslavenskim ratovima, ponavlja se na svim ratištima. Mi možemo samo upozoravati i suprotstavljati se demagogiji.