Ne znam kome bih se javno obratio onako kako se evropska redateljska zvijezda Jasmila Žbanić obratila hrvatskom premijeru, no zazor prema takvom razgovoru ipak me ne čini kulturnim srednjoevropljaninom: da parafraziram šefa HAVC-a, to me možda samo čini odgojenim Balkancem. No, šalu na stranu, u dernjavi na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović – Hrvoje Hribar nitko se nije pokazao naročito odgojenim, pa ne bih zauzimao strane. Ali, kako je politika temelj ove priče, napomenut ću da su izjavom redateljice Žbanić najsretniji hrvatski nacionalisti iz BiH, koji na njoj mogu dokazivati kako Bosna i Hercegovina tretira one koji nisu Bošnjaci. Kasnije redateljičino podvikivanje na turskog ministra vanjskih poslova nema težinu izvornog povika 'mrš kući'; možete se kladiti da većina Hrvata iz Hrvatske i BiH za povik turskom političaru nije ni čula, a toga je Žbanić mogla biti svjesna kada se bacila u politiku. Reakcija hrvatskog redatelja Zrinka Ogreste mnogima se čini sitničavom no, premda ne dijelim njegov idejni okvir, ta reakcija na ovu svađu sasvim je legitimna, očekivana i politički dosljedna.

Smatram politički nepismenim i opasnim ne voditi računa o građanima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su prvi 'mrš' Jasmile Žbanić shvatili upravo onako kako ga je shvatio Ogresta – kao šamar svima koji Milanovića smatraju svojim predstavnikom.Naravno, premijerova poruka Jasmili Žbanić lako se može shvatiti prijetnjom svima koji dobivaju državni novac – bilo u plaći bilo u financiranju filma, izložbe ili knjige. Prevedeno na jezik politike, premijer je bosanskohercegovačkoj redateljici, čini se, diskretno poručio da pripazi što priča (moje tumačenje se, dakle, uglavnom poklapa s onim društva redatelja). Premijerov je iskaz skandalozan, ali je promašen po još jednoj liniji: Jasmila Žbanić je bosanskohercegovačka, ali i hrvatska redateljica. Ako mi ne vjerujete, provjerite na stranicama Društva hrvatskih filmskih redatelja, gdje je po abecedi smještena između Vlade Zrnića i Bogdana Žižića. Državljanstvo (prema statutu društva na istim stranicama) nije kriterij članstva u ovom društvu hrvatskih redatelja, no Hrvatska je u svoje okrilje primila, recimo pjevača Bešlića, dizača utega Pešalova i nogometaša Eduarda, pa čak i neke poduzetnike upitnih poslovnih metoda, pa zbilja ne znam kome smeta Jasmila Žbanić u hrvatskoj kinematografiji, bez obzira ima li hrvatsku putovnicu ili je nema, bez obzira na to daje li pametne ili nepametne izjave? Velika je sreća što premijer izravno ne odlučuje o kinematografiji te se u ovakvim se prilikama vidi kako je dobro što imamo HAVC.

A gdje je tu Balkan?

No, glupo bi i kukavički bilo prešutjeti da je baš šef HAVC-a nazvao redateljicu neodgojenom Balkankom. Otkud sad Balkan? Neću ulaziti u teorijske aspekte balkanskog i hrvatskog identiteta ali, za slučaj da je Balkan u tome što je Jasmila Žbanić Bosanka, moram reći da je Hrvatska snimila jako puno uspješnih koprodukcija s Bosnom i Hercegovinom. Kada tome dodamo tematske, poetičke i ljudske veze dvije države, lista hrvatskih filmova koji su i bosanskohercegovački, odnosno bosanskohercegovačkih filmova koji su istodobno i hrvatski, prilično je impresivna. Ako je BiH Balkan, onda ovi filmovi svojim ugledom i uspjehom jasno pokazuju da je i Hrvatska Balkan: Živi i mrtvi Kristijana Milića, Armin Ognjena Sviličića, Sve džaba i Kenjac Antonija Nuića, Obrana i zaštita Bobe Jelčića, Halimin put Arsena Antona Ostojića, Put lubenica Branka Schmidta, Ničija zemlja Danisa Tanovića ili, uostalom, Grbavica i Na putu Jasmile Žbanić.

Ne mislim da je Balkan smješten u Bosni i Hercegovini više nego u Hrvatskoj, niti mislim da bi Balkan trebao nositi stigmu svega negativnog u našoj kulturi. Ovim isticanjem hrvatsko-bosanskih i bosansko-hrvatskih filmova samo ukazujem na banalnu i nisku razinu rasprave koju komentiram, ali ukazujem i na činjenicu da je redateljima lakše kritizirati premijera nego ravnatelja jedne (pa makar i jako važne te korisne) ustanove u kulturi kao što je HAVC. Kada pripremajući prošli komentar na ovom portalu nisam dobio službeni odgovor od nekih pametnih i odgovornih ljudi koji pri HAVC-u donose veoma važne odluke, niti u jednom trenutku mi nije pao na pamet Balkan kao razlog te šutnje, baš kao što mi nije pao na pamet Balkan ni kada sam nakon objavljivanja te kolumne elektronskom poštom počeo dobivati iskaze vjernosti vođi HAVC-a. Nama ne trebaju Balkan, Mediteran, EU niti Srednja (Mittel) Evropa da se podijelimo u klanove, posvađamo i svakog tko se usudi nešto kritički napisati proglasimo klasnim neprijateljem.