Dvadeset minuta probijali smo se kroz uske i zagušene kanale u delti rijeke, krstarili među otočićima kako bismo stupili na njegov komadić raja u neretvanskom kraljevstvu mandarina. Nema drugog načina, ovako to ide već generacijama - jer nema ni ceste ni mosta.

A posebno je užurbano baš ovih dana, obično sredinom rujna, kada službeno započinje berba.

Mandarine, dakle: nekad egzotično voće koje se u ovaj kraj doselilo gotovo slučajno iz dalekog Japana, pa u međuvremenu postalo - štono se kaže - superbrend. Na prostoru koji je sredinom prošlog stoljeća u milenijskom pothvatu otet vodi, i Neretvi i mulju, pa pretvoren u nepreglednu plodnu dolinu, mic po mic ona je istisnula i vinovu lozu, i voćke, i kupusasto povrće, i jagode. Tek ponegdje primjećujemo pokoje stablo šipka ili kakav maleni vrt za osobne potrebe.

Ovo ostalo ćete vi, građani Hrvatske, kusati u iduća dva mjeseca. Bilo s polica trgovačkih lanaca, bilo s tržnica i pazarića, bilo u sve češćoj neposrednoj prodaji od vrata do vrata, na improviziranim štandovima ili preko društvenih mreža. Ako ste do početka ovog tjedna probali kakvu navodno domaću mandarinu, sva je prilika da se radilo o prevari - ili je bila iz uvoza ili ju je netko ubrao prije vremena. Pa nije ni čudo da je bila malo kisela.

Jer službena berba počela je u ponedjeljak 19. rujna, kada su stručnjaci izmjerili udio i vodljivost soka, pH vrijednost, ukupnu kiselost, topljivu suhu tvar i sadržaj šećera u plodovima. Dali su i procjenu da će ovogodišnji urod mandarina biti oko 30 posto manji nego lani, kada se proizvodnja kretala od 35 do 38 tisuća tona.

'Bila je suša, šta ćeš. A bogme se ni voće ne ponaša kako se nekad davno ponašalo: mogao si prebrojati stabla i pomnožiti s uvijek istom količinom, pa dobiti urod. Sada nikad ne znaš šta možeš očekivati', govori nam Marin Bjeliš, domaćin reporterima tportala u obilasku doline Neretve prvog dana berbe mandarina. Ciljano smo došli baš u Lukavac - eno, kaže, odmah tamo iza Marijinog vijenca već počinje Hercegovina - jer se ovdje cijeli biznis s ovim voćem i dalje odvija na čudesno slikovit, a opet očito težak, gotovo krvav način.

Potpuno ručno, za razliku od prostora nekadašnjeg PIK-a Neretva nešto južnije, na kojem je to već plantažni princip. Oni se lijepo dovezu na posao, a naš Marin s još samo tridesetak neretvanskih obitelji plovi, bogme katkad i zavesla do svojih mandarina.

Ono kad 'penta' zapne, rekli smo.

Dnevnica do 300 kuna

Njegovom trupicom tako krstarimo čudesno zelenim krajolikom, u prolazu mašemo drugim beračima, pa mislimo kako je baš pametno bilo uvrstiti berbu u turističku ponudu. Na sunčan, a opet buran dan valjda nema mjesta na kojem bi normalan čovjek utekao od vreve i malo smirio živce, odmorio se i usput osjećao korisno, ali jedan od domaćina na to se grohotom smije:

'Ma to dođe uglavnom slovenska i austrijska gerijatrija. Neka njih, ne smetaju nam iako, da ti iskreno kažem, naprave više štete nego koristi. Ako hoćeš obavit posao, moraš ljude pošteno platiti. Dnevnica berača je 250 do 300 kuna za osam sati dnevno, pa radnika nigdje ni za lijek', žali se ovaj sugovornik tportala.

Josip Šešelj ima nešto više sreće: rodbina iz Hercegovine navrati svake godine pa zajedno poberu ovih nekoliko stotina stabala. Dva vagona mandarina napunit će ove godine.

'Da nema naših ljudi, ne znam kako bi se isplatilo. Svi troškovi porasli su više nego duplo, a otkupna cijena skoro pa ne mrda. Ali da barem netko pogleda na nas pa očisti ove kanale, da barem lakše dođemo do svojih parcela', govori nam Šešelj. Na papiru to zvuči kao jadanje, a zapravo nije: na njegovom otočiću sve puca od pjesme i veselja tetaka, tetki i ostale rodbine.

Blaženko Matić spremno pozira fotoreporteru Vojku, iza njega Vesela i Izabela uglavnom se hihoću, samo se Matko skrio tamo iza krošnje. Čuješ samo zvuk škara i potom mandarine kako nježno padaju u kante. Jedna po jedna.

Beru se plodovi na prijelazu iz zelene u žutu boju: baš takvi potpuno dozrijevaju taman negdje kada dođu u ruke krajnjih kupaca. Ali čudesno su slatki i ovakvi, ako ćete vjerovati na riječ reporterima tportala koji su ih ubrali i riješili na licu mjesta. Naučili smo i sve sorte mandarina redom kako dospijevaju, od iwasakija, ichumarua i zorane do okitskua, chahare i tako dalje.

Ima i neka ruska, ukusna je ali dozrijeva baš kad je najveća proizvodnja, sredinom listopada, pa nikako ne može postići vrhunsku cijenu.

'Kad vam bude trebao kakav glumac tamo u Splitu, slobodno me zovite!' veselo će Marinko dok u poslagane kašete iskreće kantu, tko zna koju po redu. Ovo voće sada ide na trupicu pa će se iskrcati u prikolicu ili kamion i pravo u otkupnu stanicu. Na nekim drugim otočićima primijetili smo veća, modernija i neobičnija plovila, nešto između pontona i splavi, na motorni pogon. Brže prevezu veći teret, a bogme posluže i kada treba prebaciti kakav mali stroj ili traktor.

Posuđuju ih jedni drugima, ovdje se sve dijeli.

A mi skačemo u Marinovu trupicu i pomalo natrag prema Opuzenu dok se oko nas nižu filmske scene. Žabe skaču s lopoča na lopoč, u vodenom labirintu sa svake strane svako malo otvara se novi rukavac, 'penta' mirno bruji usred tog čudesnog zelenila. Na malom pristaništu Rade Bjeliš, gospodin u najboljim godinama, iz svoje trupice mirno promatra kako njegove mandarine putuju u svijet, opet filmska scena. Pet metara dalje ekipa iskrcava onu veliku riječnu skelu, odavno je svi u Neretvi zovu 'Bounty'.

Kao što cijeli ovaj komad prirode nazivaju 'blato', a mandarine - 'naranće'. Da, s mekim 'ć'.

'Jes, bome, kad ovako kažeš, baš je lipo. Pogotovo kad Hajduk dobije. Ali bome nekad nije lipo usred zime palit motore u tri i po ujutro pa se s lampom probijat kroz ovu travurinu, zovemo je murava ili vražja trava. Nikako je se riješit. E, uglavnom, na zemlji, i kad nema posla, uvik ima posla. I još ljudi misle da si bogat…', vedro se smije naš domaćin Marin Bjeliš i otpravlja nas dalje.

Agro Neretva

A mi naumili u firmu Agro Neretva, jednog od najvećih proizvođača, ali trenutno i najvećeg otkupljivača mandarina u ovom kraju. Baš su dovršili potpuno novi, pet milijuna eura vrijedan otkupni centar ispred kojeg se hrpe kašeta s mandarinama taman počinju slagati. Veliko je uzbuđenje i oko početka rada velikog kalibratora, stroja koji u jednom satu može sortirati 10 tona plodova ovisno o veličini, odnosno kalibru.

'Trideset posto ide na tržište Hrvatske, a sve ostalo u Europsku uniju', hvali se vlasnik i direktor tvrtke Ivan Bjeliš, usput napominjući da je on i najveći proizvođač lubenica, jagoda i kupusnjača u Hrvatskoj. Mašala.

Surađuje on s dvjestotinjak od ukupno petstotinjak uzgajivača mandarina. Baš zato se preselio iz Metkovića u Opuzen, tik uz magistralu, pa u novom pogonu planira obraditi tisuću tona vlastitih i četiri tisuće tona mandarina iz otkupa. Jedan je od pet velikih otkupljivača na ovom području pa ima konkurenciju, ali otkupna cijena je kod svakoga od njih svejedno jednaka: četiri kune i dvadeset lipa po kilogramu, dvije i pol kune za plod niže klase.

Pitamo ga postoji li među njima kakav dogovor, nešto što bi možda mirisalo na kartel?

'Nema šanse, ni slučajno. Pa baš sam ja jedan od većih proizvođača i meni prvome je u interesu da mandarine postignu što bolju cijenu', poučava nas Bjeliš. Domaći čovjek, vidi se da ga znaju u ovom kraju. Isprsio se oko sponzoriranja lokalnog nogometa i kroz smijeh nam uzvraća: 'Valjda će se isplatiti, pa da i sportu malo krene…'

Gradonačelnik u mandarinama

A kad smo kod domaćih ljudi, za kraj ture opuzenskim krajem navraćamo kod gradonačelnika, kako je i red. Mladi Ivan Mataga nedavno je nakon skoro tri desetljeća s vlasti svrgnuo HDZ, a igrom slučaja i on se bavi mandarinama - dapače, njegov OPG ima dvije i pol tisuće stabala.

Bila je tu i tvrtka za trgovinu voćem i povrćem, pa ju je nakon mjesec dana natezanja s Povjerenstvom za sukob interesa prebacio na rodbinu.

'Taman sam u razdoblju prelaska na potpuno ekološku proizvodnju, to je proces koji traje dvije do tri godine. Još uvijek tu nema velike razlike u cijeni, ali bit će lakše upasti u sve mjere poticaja, potpora za ruralni razvoj i slično', kaže nam gradonačelnik. Svojim sugrađanima savjetuje da učine isto, a za njih pokušava organizirati udruživanje u zadrugu ili proizvodnu organizaciju, pa onda još u suradnji sa Županijom izgraditi novi logističko-distributivni centar.

Mandarina je, rekli smo, neretvanski superbrend - pa valjda nema logičnije teme oko koje bi se lokalna vlast morala angažirati.

'A lijepo je od mojih kolega gradonačelnika iz drugih dijelova Hrvatske kada našim ljudima, našim OPG-ima, dodjeljuju lokacije na kojima organiziraju direktnu prodaju mandarina, iz kamiona ili sa štanda. Ima ih takvih i hvala im od srca', veli nam Mataga.

Nije rekao, ali kupcima koji nalete na prave neretvanske mandarine zahvaljivati ne treba, dapače: sami će zahvaljivati kad kušaju to 'žuto zlato'. Dodatna vrijednost do koje su došli reporteri tportala jest da se ovim potezom čini i dobro, solidarno djelo.

Jer vrijedni su ljudi koji nam ga isporučuju za bijednih četiri kune i dvadeset lipa.