Slaven Bilić pokazao se fleksibilnim kad su u pitanju formacije. Poslije eksperimentiranja s nekoliko njih, čini se da se sada definitivno odlučio 'skrasiti' sa starom, dobrom 4-4-2, iako je njegova interpretacija malo drugačija od uobičajene.

Naš izbornik jedan je od rijetkih trenera koji u pravilu stavlja pet, ponekad čak i šest ofenzivnih igrača u momčad. Međutim, u hrvatskom slučaju to je više iz puke nužde nego iz obveze da se igra napadački nogomet: jednostavno imamo puno bolje napadače i ofenzivne veznjake nego braniče.

Umirovljenje Nike Kovača (i njegova brata Roberta, također) izazvalo je Biliću velike glavobolje. Za razliku od mnogih drugih trenera, on nije sklon upotrebi dvojice defenzivnih veznjaka - istini za volju, nema niti neki veliki izbor na toj poziciji. Od igrača koje ima na raspolaganju, nijedan ne može štititi obranu onako kako je to radio Niko, a s obzirom na to da se od bočnih braniča također očekuju česti prodori prema naprijed, sredina obrane često se doima nedovoljno zaštićenom.

Zbog toga je obrambena linija najčešće postavljena malo dublje, a Luka Modrić obično igra nešto povučenije nego u Tottenhamu - gotovo u liniji s Dujmovićem ili Vukojevićem - gdje su njegove razigravačke sposobnosti ponekad nedovoljno iskorištene. Osim toga, Bilić i od napadača zahtijeva da se vraćaju duboko po loptu, agresivno napadaju suparničke braniče i veznjake te obavljaju dosta defenzivnih zadaća.

Takav plan je taktički i fizički prilično zahtijevan i vrlo ga je teško provesti na pravi način bez adekvatne pripreme - a to je luksuz koji si ova reprezentacija, s igračima razasutim diljem kontinenta, nije mogla priuštiti u kvalifikacijama. Možemo se samo nadati da će na Euru biti drugačije, jer sad je momčad po prvi put u četiri godine imala dovoljno vremena za malo ozbiljnije uvježbavanje.

Dinamični 4-4-2 sustav sa stalnim presingom koji je Hrvatska pokazala u famoznoj pobjedi u Istanbulu dobar je putokaz, iako neće biti do kraja primjenjiv na Euru gdje neće biti Olića, koji je bio jedan od ključnih igrača za takvu igru. Vedran Ćorluka, koji je bio sjajan na lijevom braniču protiv Turaka, sada u interesu momčadi mora preseliti u sredinu obrane - što je razumljiva i vjerojatno vrlo dobra odluka, budući da su naši ostali stoperi prilično spori. Međutim, to znači i da ćemo vjerojatno biti prilično ranjivi preko bokova.

Prema prikazanom u pripremnim utakmicama, sastav za Irsku trebao bi biti: Pletikosa - Vida, Ćorluka, Schildenfeld (Šimunić), Strinić - Srna, Dujmović (Vukojević), Modrić, Perišić - Mandžukić, Jelavić. Umjesto Perišića mogli bi zaigrati Rakitić ili Kranjčar, očito jako motivirani Eduardo, koji je impresionirao nekim potezima protiv Estonije i Norveške, sigurno će također dobiti značajnu minutažu.

Ostaje pitanje kako će se u sustav uklopiti Nikica Jelavić, robusni napadač koji većinom igra leđima prema golu. Ove sezone je najprije u Rangersu, a zatim u Evertonu zabijao kao luđak i za očekivati je da će poslije Srninih nabacivanja biti prava napast za obrane. No valja imati na umu da se njegova igra ne bi trebala gledati samo kroz golove - Jelavić može na sebe navući obrambene igrače i otvoriti prostor za druge.

Bilić je imao dosta taktičkih lutanja u posljednje četiri godine, ali bilo bi nepravedno reći da je to bilo zbog nedostatka vizije. Izbornikov zadatak jednostavno je pokušati izvući najviše iz onoga što ima, a koliko god to nismo uvijek spremni priznati, činjenica je da nam je izbor kvalitetnih igrača vrlo ograničen.