Povijest splitskog Hajduka ne pamti tako potresnu osobnu priču jednog nogometaša. U naponu snage i sa samo 26 godina života, kao kapetan kluba i reprezentacije, u šezdesetoj minuti utakmice protiv Crvene zvezde naprosto se srušio na teren. Nezadovoljna publika na Poljudu zviždala je svom ljubimcu, potpuno nesvjesna toga da ga na terenu nikada više neće vidjeti: Za Ivana Gudelja, svojedobno najboljeg juniorskog igrača Europe, koji je baš tih dana odbio ponudu za prelazak u francuski Bordeaux jer ga je vabio Real Madrid, bio je to nagli kraj karijere i života kakav je poznavao. Života koji će, pokazalo se, biti taman da se snimi jedan film
Pa se, eto, i snimio: ove nedjelje u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno će biti prikazana 'Ivanova priča', dokumentarac autora Tomislava Žaje nastao razgovorima s desecima nogometnih i nenogometnih ličnosti, snimanjem preko četrdeset sati materijala i korištenjem brojnih arhivskih, vrlo rijetko viđenih snimki. U Split će navratiti predsjednica, bit će tu gradonačelnik i župan, ali i izbornici Hrvatske i Slovenije Zlatko Dalić i Matjaž Kek, cijela zlatna generacija Hajduka uz današnje vodstvo kluba, legendarni igrači poput Predraga Mijatovića, Marka Mlinarića ili Vladimira Petrovića Pižona, novinarski doajen Milojko Pantić i brojni drugi.
'Iskreno, bio sam upućen u detalje tijekom snimanja, koje se protegnulo na skoro tri godine, ali sam film još uvijek nisam pogledao. Bit će to premijera i za mene osobno', govori Gudelj za tportal dok mu mobitel zvoni bez prestanka. Kazalište je za ovu priliku rasprodano, ni šibica više ne može stati. Bilo bi tako i da je deset puta veće.
Priča Ivana Gudelja, naime, nije isključivo sportska. Dapače, od trenutka kada se srušio na travnjaku Poljuda i kada je nešto kasnije doznao da boluje od hepatitisa B, postala je to priča o životu i promjeni pogleda na njega, borbi za dostojanstvo i protiv stigmatizacije, promjeni prioriteta.
'U jednom trenutku sve ti se okrene naopako, život koji poznaješ naprosto nestane. Nikada se nisam zapitao zašto se to baš meni dogodilo: valjda je tako trebalo biti', govori nam ovaj stasiti Imoćanin. Premda već 59-godišnjak, formom ostavlja dojam da bi se danas mogao skinuti i doći na teren, pa podijeliti malo one svoje magije na mjestu zadnjeg veznog.
'Tri godine proveo sam pokušavajući se vratiti i nema što nisam probao - pobjeći Indijancima ili na Tibet, tražeći razne travare i bioenergetičare, sve dok nisam - uz Boga, obitelj i prijatelje - shvatio da je to ipak moja sudbina. Dogodio se taj klik u glavi, a dalje je bilo lako', objašnjava nam Gudelj. Šećemo se lučicom splitskog Gusara s pogledom na moćan i uvijek spektakularan Poljud, mjesto koje ga je formiralo i proslavilo: u Hajduk je došao već kao 15-godišnjak iz kluba Mračaj, mjesto Runovići - kao i Iko Buljan nešto ranije i Zvone Boban nešto kasnije - te ostao do kraja karijere u 26. godini. U bivšoj državi nije bilo dozvoljeno prijeći u inozemstvo još najmanje godinu dana, ali Gudeljev put već se nazirao: i danas se tvrdi da je najperspektivniji i najtraženiji igrač Europe, kapetan jednog velikog kluba i uvijek nezgodne reprezentacije, u Realu trebao eksplodirati. Hepatitis je, eto, bio jači te je nakon nekoliko loših liječničkih procjena i nekoliko pokušaja povratka na teren odnio pobjedu.
'U to doba glavni problem bila je stigmatizacija oboljelih, čak i ja osjetio sam da su se neki ljudi udaljili od mene i prestali komunicirati sa mnom. Ali s druge strane se u mom životu pojavilo znatno više dobrih i pametnih, znanih i neznanih koji su mi pružili podršku. Imao sam sreću u nesreći da sam bio poznat, pa sam i ja mogao pomoći: nalazio sam se s oboljelima, puno sam razgovarao s njima i dijelio savjete', prisjeća se Gudelj. U svojoj misiji on je i danas kao član i ambasador udruge Hepatos, pa je držao predavanja diljem Hrvatske i kroz svoju životnu priču nastojao osvijestiti problem, potaknuti bolesnike da se otvore i komuniciraju, maknu iz svojevoljne izolacije. A paralelno se bavi nogometom, naravno.
U tridesetim godinama života, naime, završio je Kineziološki fakultet i prisjeća se da je diplomu 'proslavio jače nego najsjajniji trofej'. Posvetio se radu s mladima.
'Uvijek sam im nastojao usaditi nešto više od nogometnih vještina - uvažavanje drugih, nesebičnost, velikodušnost, iskrenost, odgovornost i poštenje. Toj djeci u isto vrijeme moramo biti pedagozi i drugi roditelji', objašnjava naš sugovornik. Punih devetnaest godina bio je izbornik mladih nacionalnih reprezentacija, sve do prošlogodišnje nagle i nikad razjašnjene smjene, no odlučili smo ne kvariti razgovor HNS-om i cijelim sklopom problema u odnosu te organizacije prema Splitu i Dalmaciji. Gudelj još uvijek službeno obnaša dužnost instruktora u ovoj regiji.
A imao je i jedan izlet u politiku - pamtimo da se na lokalnim izborima prije dvije godine našao na listi splitskog HDZ-a.
'Andro (Krstulović Opara, op.a.) pozvao me i bio sam sretan da mu mogu dati podršku, prije svega njemu kao čovjeku. Ali ne zanimaju me nikakva vijeća, položaji ili politika kao takva: sportaši su građani svijeta i toga se nastojim držati', objašnjava nam Gudelj.
Kako se nedjelja približava, on je sve nervozniji: sam je inzistirao na kazalištu kao mjestu za promociju filma i svjestan je simbolične važnosti tog detalja, kao i liste uzvanika koji će mu doći odati počast, no opustit će ga njegove dvije unučice.
Uvijek kad možda i pomisliš posustati, pojavi se razlog za borbu.