Čudna je to putanja, puna paradoksa. Iako EU nema drugog izbora već zbiti snage te krenuti prema nekom obliku ekonomskog federalizma, uz sav niz administrativnih poteškoća koje to podrazumijeva, prije svega iz nužnosti, a manje iz uvjerenja, europsku javnost zasad više zabavljaju međunacionalne trzavice, čarke i podbadanja
Odluka sa zadnjeg samita u Bruxellesu, donesena u omjeru 26 naspram jedan (Velika Britanija), već ionako zahtijeva dodatnu kreativnost europskih pravnika da se sporazum o tješnjoj monetarnoj suradnji učini obvezujućim za članice potpisnice, no europski političari očito se radije vode logikom dobivanja lakih političkih bodova nego da se iole trezveno i odgovorno uhvate ukoštac s trnovitim problemima eurozone.
Tako je francuski ministar financija François Baroin danas izjavio, prilikom realne prijetnje agencija o spuštanju ocjene Francuskoj s najvišeg, statusa AAA, da bi i u ovoj situaciji i dalje radije bio Francuz no Britanac, da Francuzi nisu spremni primati lekcije od drugih, kao što ih ne žele ni dijeliti, te da je ekonomska situacija u Velikoj Britaniji ta koja je zabrinjavajuća. 'Zvučni' nastup ministra da se lako smjestiti u kontekst – Nacionalni institut za statistiku i ekonomske studije objavio je jučer da nacionalni BDP vjerojatno neće rasti u prvoj polovici 2012. te predviđa rast nezaposlenosti.
Sve u svemu, bila bi to još jedna u dugom nizu nepromišljenih, neuvjerljivih i zapravo neodgovornih izjava (u taj se niz slobodno može pridodati jučerašnja izjava guvernera Banque de France koji je poručio agencijama da pomnije pogledaju britansku ekonomiju prije no što snize ocjenu Francuskoj) da ne postoji čitava mreža u javnosti koja je spremna na temelju tih nekonsekventnih istupa slagati priče o nekakvom dubokom neslaganju.
Tako su dnevne novine koje jako njeguju svoje odnose s konzervativnom političkom opcijom, britanski Daily Telegraph i francuski Le Figaro, odmah preuzele izjave na naslovnicu dobivši novi nastavak u serijalu 'zategnutih britansko-francuskih odnosa'. Neovisno o tome što se službena politička linija, kako Francuske, tako i Velike Britanije, unatoč konzervativnim vladama, kreće na bitno opreznijoj liniji 'uspostave dijaloga' i uvažavanja potrebe za suradnjom.
Inače, britansko odbijanje sporazuma u Bruxellesu dočekano je s kombinacijom indignacije i ravnodušnosti. S jedne strane, radi se o jasnoj gesti autoizolacije Velike Britanije i svim mogućim posljedicama za EU koje bi to moglo imati, no s druge, problemi unutar eurozone su toliki i takvi da po svoj logici ne treba pružati prilike za impulzivna ispuhavanja vlastitog nezadovoljstva na jednako posrnulim susjedima.
