Na to upućuje ovog tjedna objavljeno istraživanje Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF) koje prati 5,829 populacija i 1,234 vrste, a donosi gotovo dvostruko više podataka od posljednjih studija i daje znatno jasniju, zabrinjavajuću sliku stanja svjetskih mora.

Po tim analizama kao vrsta tijekom samo jednog naraštaja uspjeli smo toliko naštetiti morima i oceanima da smo između 1970. i 2012. godine prouzročili pad populacije morskih organizama od 49 posto. Pritom se broj nekih riba (posebice onih koje se obilato koriste u prehrani) smanjio za čak 75 posto. Najugroženije su tune, skuše i palamide

Ta otkrića prognoziraju nadolazeće probleme svima, osobito zemljama u razvoju, a alarm upozorenja odaslan je za sva mora, posebice ona u Sredozemlju. Riječ je o jedom od najstarijih ribolovnih područja na svijetu u kojem ljudi već stoljećima žive od ribarstva. Svake godine u Sredozemnom moru lovi se oko 1,5 milijuna tona ribe, a koliko je to iznad granica održivosti, govori podatak da je čak 95 posto ribljih stokova prelovljeno, a 89 posto je osiromašeno. Pritom je jedna vrsta – morski psi - gotovo potpuno nestala.

Temeljito tamanimo naš riblji fond

'Dok sam kao mali čitao knjige o ribljim vrstama u Jadranu, npr. sklat za kojeg piše da je česta vrsta u zadarskim kanalima, pitao sam se koja je to riba!? Iako se dugo bavim ribom i ribolovom, nikada ga nisam vidio u živo. Evidentno su i u Jadranu najugroženije dugoživuće vrste i vršni predatori poput morskih pasa i ostalih hrskavičnjača, te morskim sladokuscima osobito dragih kirnji zbog svoje osjetljive biologije i slabije reprodukcijske sposobnosti. Na primjer u svojih preko 1000 urona tijekom intenzivne ronilačke karijere nikad nisam susreo niti jednog morskog psa', kaže Danijel Kanski, savjetnik i koordinator za ribarstvo pri WWF-u i asistent na Sveučilištu u Zadru na kolegiju Akvakultura i održivo gospodarenje akvatičnim resursima na odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu.

Danijel je zaposlen u WWF Adriji radi na programima i projektima koji se bave temama održivog ribarstva na svjetskoj razini. Uz akademsku karijeru Danijel ima višegodišnje iskustvo u akvakulturi i ribarstvu jer je još tijekom studija počeo raditi kao ronilac na uzgajalištu brancina i orada, zatim tuna, te je tijekom godina napredovao do voditelja uzgajališta brancina i orada (Dalmar do) koje je u to vrijeme bilo drugo po veličini na Jadranu. Danijel živi u Zadru, gradu koji je središte ribarske industrije na Jadranu te svakodnevno komunicira s mnogim dionicima koji se bave ribarstvom i koji ovise o njemu.

'Što se tiče dosadašnjih praksi upravljanja Jadranom dokaz neodrživosti je posljednji izvještaj Europske komisije koji je jako detaljan i izuzetno alarmantan. U Jadranu gotovo da i ne postoje vrste morskih organizama koje ljudi iskorištavaju za hranu, a da im je brojnost zadovoljavajuća. Trend pada brojnosti unutar 95 posto stokova pokazuje da će u skoro vrijeme riba potpuno nestati iz mora. To su zaključci koji su dobiveni višegodišnjim monitorinzima ribljih stokova a predviđanja za budućnost rade se na temelju znanstvenih statističkih analiza. Međutim ako i stavimo znanost sa strane, svakome tko kupuje ribu više od desetak godina potpuno je jasno da su cijene na ribarnicama značajno porasle. Do te mjere da neke riblje vrste dostižu cijenu preko 300 kuna po kilogramu. Ako razmislimo o zakonu ponude i potražnje, jasno je da ribe nema kao prije, jer naša prosječna kupovna moć nije mogla izazvati toliki porast cijene“, kaže Kanski, dodajući kako njegov posao u WWF-u podrazumijeva povezivanje različitih grana ribarstva, na primjer uzgajivača i znanstvenika. To govori da je riječ o sugovorniku koji nema samo teoretska i administrativna iskustva, nego vrlo brzo vidi i njihov učinak u praksi. Po njemu, sinergija svih grana u ribarstvu jedini je put prema napretku i održivosti.

'Usklađivanje ribolovnih praksi tako da održivo iskorištavamo morske resurse, jedini je način da očuvamo stoljetnu tradiciju ribarenja na Jadranu, a samim time i radna mjesta vezana uz nju', kaže Kanski.

No ono što u dokumenti projiciraju kao sinergiju, danas se na Jadranu uglavnom iskazuje kao konflikt?

'Istina. Isprepletenost različitih ribarskih aktivnosti na Jadranu često dovodi do konflikta između raznih dionika, međutim uz ispravne zakonske okvire i učinkovit nadzor na terenu WWF je siguran da ima dovoljno prostora za održivo ribarstvo ne samo na Jadranu, već i na svjetskoj razini. Ono što ohrabruje je da ribari kao važni sudionici u korištenju morskih resursa postaju sve svjesniji da je jedino održiv način ribolova garancija njihove budućnosti u tom sektoru. Oni su svjesni da je samo pitanje vremena kada će i sam ribolov postati potpuno neisplativ zbog male količine ribe koja živi u moru', naglašava Kanski.

Prema njegovim riječima, u posljednje vrijeme ribari spremno prihvaćaju znanstvenike na svoja plovila te ih vode u ribolov, što postaje izuzetna prilika za stvarni, terenski uvid u stanje naših ribolovnih resursa te takva suradnja omogućava stvaranje temelja za održivo ribarstvo.

'Danas većina znanstvenih institucija u Hrvatskoj ima uspostavljenu suradnju s ribarskim sektorom na različitim nivoima, od obalnog ribolova do ribolova na sitnu plavu ribu koji je po količini ulova naš najzastupljeniji sektor u ribarstvu. Također postoji dobra suradnja između akvakulture i znanosti, međutim postoji još puno prostora za bolje povezivanje i ostvarivanje konkretnih rezultata i s tehničkog i sa znanstvenog aspekta.'

Što bi uopće značio održivi ribolov u Jadranu?

'Ukratko rečeno, to je ulov maksimalne količine ciljanih organizama kroz beskonačan period. U znanosti takva ribolovna praksa iskazuje se kroz MSY (maksimalno održiv prinos) princip koji kroz sustavno praćenje stanja ribljih stokova i procjene maksimalne količine ulova u narednoj ribolovnoj sezoni omogućava opstanak ribljih stokova a samim time i opstanak ribolovnih aktivnosti koje su vezane uz te stokove. Da prijeđemo s možda, teže shvatljive teorije na praksu: najbolji i jedini primjer dobre prakse na Jadranu je regulacija ribolova na atlantsku plavorepu tunu gdje se od gotovo nestanka stoka u 2008. godini danas cijela ribolovna kvota ulovi u prvih par dana ribolovne sezone', kaže Kanski i u tom primjeru s ponosom ističe doprinos WWF-a koji je sudjelovao u reguliranju ribolova na tune kroz ICCAT odbor.

'Od vrste koja je gotovo nestala, tuna je danas jedina riblja vrsta kojom se gotovo održivo gospodari. Bitno je istači da je ribolov na tunu izuzetno reguliran na međunarodnoj razini te da se na primjer prilikom ribolova i prebacivanja ribe u uzgojni kavez svaka riba snima te joj se procjenjuje njena masa. Očito je da je stroga regulacija ribolova jedan od kritičnih elemenata upravljanja ribljim stokovima na održiv način', kaže Kanski.

Kako Jadran nije more u kojem gospodari samo Hrvatska, tako su zanimljive i usporedbe vezane uz njegovu istočnu i zapadnu obalu, ali i s ostatkom Sredozemlja. Hrvatski ribari imaju mnoštvo prigovora, od odstupanja od ZERP-a do činjenice da talijanski ribari love po Jadranu kako im se prohtije.

'U Sredozemnom moru postoje mnogi riblji stokovi koji naseljavaju područja kojima upravljaju različite države. Takav primjer je i naš Jadran gdje zajedno sa Italijom (ako izuzmemo ostale susjedne države koje imaju male ribolovne flote) Hrvatska iskorištava iste riblji fond. Najbolji primjer toga je ribolov sitne plave ribe (srdele i inćuna) koji se smatra jednim stokom ali u različitim državama postoji različita regulacija tog ribolova. Nadu da će se bolje regulirati i da će se regulacija ribolova usuglasiti daje nam zajednička ribolovna politika Europske unije, ali ispred nas je dug put do održivog ribarstva', pomalo diplomatski zaključuje Kanski.

Diplomatska nota ima i neko opravdanje, jer kako doznajemo, na ribolovu u Jadranu, posebice, u zaštićenim morskim područjima kao izuzetno kompleksnom pitanju Italija i Hrvatska upravo rade.

Što možemo očekivati?

'Cilj je usklađivanje želja i mogućnosti između različitih dionika koji koriste ta područja', dobivamo još jedan diplomatski odgovor. Kakogod, o tome kako se uskladimo s Talijanima, nema sumnje, ovisit će i količina domaće ribe koju ćemo u budućnosti moći sebi priuštiti na tanjuru.