Prije svega zbog voditelja Mislava Bage i njegova daleko slavljenog autoriteta, zbog kojeg je svih četvero kandidata na početku debate izgledalo potpuno prestravljeno. Tko pita, tko odgovara, tko replicira i tko odgovara na repliku - sve se u startu izrodilo u pravi pravcati kupus u kojemu se više vremena potrošilo na formu, nego na sadržaj.

Ipak, nakon prvog od nekoliko blokova beskrajnih reklama, svi su se nekako snašli: kad bi željeli progovoriti, uputili bi molećivi pogled u Baginom pravcu. On valjda najbolje zna. Jedino je Milanu Kujundžiću vječno nedostajala jedna replika, pa je stalno nemoćno širio ruke i kolutao očima.

U ovoj debati teme su bile nešto fokusiranije na one koje se zbilja nalaze unutar predsjedničkog kruga odlučivanja, od obrane i vanjske politike do tajnih službi i gospodarstva, a tek u posljednjih desetak minuta kandidatima je dozvoljeno da se malo razmašu s ustašama i partizanima. Revolucionarnih i sudbonosnih argumenata nije bilo niti će sučeljavanje biti upisano u povijest po svom jedinstvenom sadržaju. Dapače.

Ipak, vrijedi zabilježiti da se Ivan Vilibor Sinčić profilirao kao pravi pravcati bombarder: nije da mu je posao pretežak, jer je iskusne političare koji su se izlegli u SDP-u i HDZ-u (ili oko njega) najlakše proglasiti sudionicima kolektivne pljačke i devastacije države. Govorio je malo, ali ne sasvim glupo - izuzevši možda nespretnost oko trenutnog zdravstvenog stanja rahmetli Osame bin Ladena ili trenutka kada nije znao pojasniti kojeg je to austrijskog kriminalca Josipović primio pet puta.

Ipak, zanimljivo je da njegovo uporno spominjanje monetarne reforme i vraćanja kontrole države nad HNB-om nije izazvalo ni jednu jedinu repliku protukandidata u studiju. Njih kao da to ne zanima. Ako je Sinčić kampanji želio nametnuti tu temu bankarskih lobija, zasad nije baš uspio.

S druge strane, treba primijetiti da se preostali trojac vidno lecnuo kad je u javnosti prvi put spomenuto pet poznatih i moćnih prezimena kao navodnih tajnih vlasnika INA-e. Zašto, vrag će ga znati.

Ivo Josipović je, s druge strane, prvih pola sata unezvijereno tražio kameru, kao da su ga savjetovali da umjesto prema Bagi, što upornije pogledom fiksira gledatelje. Izgledalo je malo neprirodno, ali s druge strane, on je i suvereno brojao replike i u svakom trenutku sebi ostavljao dovoljno prostora kako bi njegova uvijek bila zadnja.

Ono što je u ponedjeljak navečer definitivno potvrđeno, jest da se Josipović panično boji lustracije. Ne, dakle, pukog kažnjavanja zločina koje 'uvijek-treba-kazniti i bla-bla, truć-truć', već baš lustracije kao takve. Zasad mu je najbolji argument da bi taj proces pomeo i dobar dio Kujundžićeve desnice, iako još nitko nije shvatio zašto onda na njemu ne insistira. Već upravo suprotno, misli da bi to bio 'sumrak pravne države'.

Kujundžić je, pak, tradicionalno bio ogrnut domoljubnim frazama i širokim opisnim rečenicama o 'hrvatskom kopnu, zraku, moru i podmorju', kod njega ne prođe minuta a da ne pomisli na napaćeni narod kao takav - jer, nesretan, punih petnaest godina nije imao normalnog predsjednika. Jest da misli da je vlastito zrakoplovstvo jeftinije od stranog 'policinga', ali to je u predizbornim uvjetima ipak manja greška.

Sigurno manja od neobičnog optuživanja Sinčića da je studirao punih šest godina, a onda još i odavanja dojma da je temeljito pretražio njegov zdravstveni karton. Jer on kaže da se dobro raspitao, sve je provjerio...

Kolinda Grabar Kitarović snašla se nešto bolje nego prošlog puta, iako bi njoj - kao i svim kandidatima u idućih dvadesetak godina - trebalo zabraniti ono dosadno i tako izlizano spominjanje 'sazivanja izvanredne sjednice Vlade', kao da je to predsjednički čarobni štapić koji bi jednim potezom riješio sve probleme u zemlji. Samo se ni jedna budala dosad nije sjetila to potegnuti.

Kolinda ima dobru taktiku, pa uvijek hvali male ljude - bilo da su u tajnim službama, gospodarskoj diplomaciji ili običnoj administraciji - i kudi njihove šefove. Valjda su to te diplomatske vještine.

Ovoga puta za nju nije bilo preteških pitanja i na sve je rutinski izrecitirala odgovor, osim na ono o HNS-u, Zdravku Mamiću i nogometnoj mafiji. Čak i Josipović, kojemu je pet godina trebalo da razbistri inače sasvim očite stvari, u tom trenutku pored nje izgledao je kao sinonim za jasan stav, što je u njegovom slučaju u pravilu nemoguća misija.

Kandidatkinja HDZ-a nije imala konkretnijeg odgovora od onog izlizanog da 'eventualne nepravilnosti u nogometu trebaju rješavati institucije' i da se 'politika ne treba miješati u sport'. Sreća njena da je emisija baš u tom trenutku završena...