Teško je ne primijetiti da je američki izlet obojici došao u pravo vrijeme, kao naručen: Linić će s distance od nekoliko tisuća kilometara promatrati pravosudne probleme svoje kume Marine Lovrić-Merzel i smišljati odgovor na premijerovo pitanje je li joj pogodovala i Porezna uprava, a bogme će se morati pripremiti i na još jednu rundu rezanja deficita. 'Pitajte Slavka', bio je najčešći odgovor njegovih kolega ministara na pitanje tko je došao na red za otkidanje od usta, a znakovito je i da je rasprava o novom stezanju remena odgođena za tjedan dana - možda jer se čeka ministar financija, a možda i jer bi koalicijski partner iz HNS-a malo intervenirao.

Guverner Vujčić je, naravno, u puno lagodnijoj situaciji: u društvu najmoćnijih svjetskih bankara i financijera on je na domaćem terenu, a iz domovine bio ga mogao zabrinuti tek pokoji novi članak u novinama u kojemu se problematizira njegova rastrošnost, pa i bahatost. U zadnje vrijeme nešto češće je na tapetu, što je u Hrvatskoj uvijek znak da se pripremi na napad.

Nije poznato hoće li s Linićem progovoriti koju riječ i o tome, jer se i ministar financija prije samo mjesec dana neugodno iznenadio visinom Vujčićeve plaće u HNB-u, pa najavio da bi to pitanje 'Vlada trebala regulirati'.

Sve ostalo je, hvala na pitanju, sasvim u redu - guverner će se s distance vjerojatno tek kurtoazno izjasniti o ekonomskim prilikama u državi i prepustiti Liniću neugodnu zadaću vođenja i ekonomske i monetarne politike. Tako je uostalom bilo i dosad, kad god bi se postavilo kakvo neugodno pitanje oko malih milijun ekonomskih dvojbi kojima nas zasipa svakodnevica, u onim rijetkim trenucima kada uspijemo dignuti glavu od minusa na tekućem računu ili sve duljih i sve slabije plaćenih radnih sati, od njega bi stigao odgovor sastavljen po špranci. I dok se Vlada temeljito bavi svojom ulogom blagajnika vulgaris, pa iz mjeseca u mjesec prelijeva iz šuplje kante u raspadnuti lonac i besplodno čeka hoće li matematika prestati biti egzaktna znanost, čovjek koji de facto ima višestruko veću vlast efektno šuti.

Preciznije, ni nema puno prilika za progovoriti: veći dio prošle godine proveo je na službenim putovanjima, pa su pedantni novinari zabilježili da je za tih 121 dan potrošio skoro pola milijuna kuna. Mašala.

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, čovjek kojega su mediji već proglasili Markom Polom novog doba, valjda ima najbolji posao koji se može zamisliti. On šparta po službenim putovanjima bez kraja i konca, od Los Angelesa do Japana i od Pariza do Kitzbuhela, i to s budžetom na kojemu bi mu pozavidjeli i predsjednici kakvih manjih država. Nema obavezu ozbiljnog podnošenja računa, pa čak ni kada sebi plati noćenje u hotelu 40 kilometara od Zagreba. U Krapini. Jer, općenito, u HNB nikada nije nogom kročila čak ni Državna revizija.

U redu, riječ je o vrlo odgovornoj funkciji i red je da čovjek ima osnovna sredstva za rad. Ako je barem nešto pametno dogovorio u tom Kitzbuhelu, lova nije bačena uludo. A u onim rijetkim danima kad se uopće zatekne u Hrvatskoj, Vujčić kao da se dosađuje i čeka da mu mandat prođe. Monetarna politika koju HNB provodi ionako je punih dva desetljeća dozlaboga monotona i predvidiva: stabilnost tečaja, stopa adekvatnosti kapitala kod banaka, loša investicijska klima zemlji i bla-bla, truć-truć...

Normalan čovjek zaključio bi da nam živi čovjek na toj poziciji ni ne treba: dovoljno je samo uključiti autopilot.

Uglavnom, Vujčić se u javnosti pojavljuje sporadično, obično na kakvoj važnoj stručnoj konferenciji, kongresu ili savjetovanju, no tada obično poziva na 'strukturne reforme' i 'stvaranje konkurentnijeg poslovnog okruženja'. Bezveze. To je mogao reći i kakav niže rangirani bankar, recimo onaj glasnogovornik Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček. Nije se morao mučiti šef HNB-a, a moglo se i uštedjeti na dnevnicama.

Hrvatska narodna banka i u prošlim mandatima, kada je njen današnji guverner bio tek stepenicu niže, nije bila previše poznata po zainteresiranosti za realne probleme ni države, ni gospodarstva, ni građana. Kad su izvoznici kukali zbog nerealnog tečaja kune i pogodovanju uvoznim lobijima, HNB se branila valutnom klauzulom. Kad se problematizirala valutna klauzula, Narodna banka je jednostavno šutjela.

Nekoliko malih banaka misteriozno se provuklo kroz njen nadzor pa s treskom propalo, a još nekoliko ih je spašeno državnim novcem. Kad su krenuli krediti u švicarskim francima i bankarski pothvat koji je uništio živote desecima tisuća obitelji, Vujčić je tek jednom nešto stidljivo promrmljao u Saboru. I nikad više. A kada je Slavko Linić barem fingirao da želi trajno riješiti ovaj problem, guverner je sjeo na pogrešnu stranu stola.

Kvragu, pa stambeni krediti ionako nisu problem o kojemu se priča u njegovoj okolici. Svih dvjestotinjak zaposlenika HNB-a, naime, ima pravo na subvencionirane kamate.
I tako mjeseci, godine i desetljeća prolaze, a osim kune stabilna je tek dobit banaka u Hrvatskoj i njeno izvlačenje u inozemstvo, kao raritet u cijeloj Europi. Šest godina recesije trebalo je proći kako bi se ona počela smanjivati i kako bi institucije kojima je osnovni zadatak 'briga za svoje korisnike i građane' barem simbolično osjetile što znači besparica.

A na svaki prijedlog za radikalnim zaokretom koji bi došao čak i s koje ozbiljne političke adrese dizala bi se kuka i motika i upozoravalo da Narodna banka nije i ne smije biti pod kontrolom države i Vlade. Nešto poput FIFA-e i UEFA-e u nogometu. Čovjek bi rekao da su zemlje poput Mađarske, koje su bankarski sustav stavile pod svoju kontrolu, neslavno propale - a ne otplatile dug MMF-u i postigle solidne stope rasta.

I pored svega toga, Boris Vujčić je s mjesečnim primanjima od točno 34.158 kuna uvjerljivo najbolje plaćeni javni službenik u Hrvatskoj. Bio je u vrhu i prije nego što je bahato 'legalizirao' onih devet tisuća kuna što ih je primao kao naknadu za jedan mjesečni sastanak Savjeta HNB-a, a sada mirno i sa strane uživa u svojoj nezavisnoj poziciji i gleda kako će plaće šefova javnih poduzeća - kao valjda zadnja linija obrane - ipak biti skresane u sklopu beskonačnih pokušaja smanjenja državnog deficita. Sretnik, njemu poslodavac plaća čak i kaznu kada mu pauk digne auto.

Uglavnom, Vujčića se nikakve racionalizacije nimalo ne dotiču: u svojoj kuli na Trgu burze on trenutno važno bira novog kućnog masterchefa, koji će za potrebe HNB-a povezivati enologiju s gastronomijom i paziti da se uz jastog ili šampjera slučajno ne servira kakvo pogrešno vino. Ima se, može se.

Medijski analitičari primijetili su da se bizarno socijalno neosjetljivi postupci guvernera zadnjih mjeseci nešto češće provlače do medija, pa izvukli zaključak da je razlog tome možda činjenica da je stao nekome moćnome na žulj. I možda je to točno. Samo, ako Vujčić zbilja želi da ga javnost podrži, možda bi simbolično trebao smanjiti s oboritom ribom, skupim paradiranjem po svijetu i razmetanjem visinom plaće. A pored toga mogao bi početi hrabrije, otvorenije i konkretnije raditi svoj posao. Barem da svi jasno možemo prepoznati tko ga to 'buši'.

Ako to ne želi, nema problema. Neka uživa u životu na visokoj nozi i ne brine se za vlastitu budućnost. Sigurno će njegove usluge, kao i kod prethodnika Željka Rohatinskog, po isteku mandata poželjeti kakav Goldman Sachs, Agrokor...