OSVRT GORDANA DUHAČEKA

Bugarski prosvjedi pokazuju da samopoštovanje nema cijenu

25.07.2013 u 07:00

Bionic
Reading

Bugarski narodni ustanak je nakon 40 dana kontinuiranih prosvjeda kulminirao blokadom zgrade parlamenta u Sofiji, u kojoj su satima bili zarobljeni zastupnici, nekoliko ministara i državnih dužnosnika, dok ih sve jučer rano ujutro od odlučnih prosvjednika konačno nije spasila policijska evakuacija

'Mafija!' i 'Ostavka!' odjekivalo je u noći s utorka na srijedu u centru Sofije, gdje su tisuće upornih prosvjednika – koji su na ulicama svaki dan već 40 dana – odlučile blokirati sve izlaze zgrade parlamenta, u kojoj je ostalo zarobljeno oko stotinjak zastupnika, troje ministara iz vlade premijera Plamena Orešarskog te novinari koji prate rad parlamenta. Opsada parlamenta je kulminacija prosvjeda zbog koruptivnog ponašanja cijele bugarske političke elite, a ne samo trenutno vladajućih socijaldemokrata, s obzirom na to da su prosvjedi doveli i do ostavke prethodne konzervativne vlade u veljači ove godine.

Ovaj put je kap koja je prelila čašu bila ideja premijera Orešarskog da za šefa sigurnosne službe imenuje zastupnika Deliana Pevskog, inače i jednog od medijskih mogula Bugarske, kojega se više puta istraživalo zbog raznih kriminalnih radnji.

Dakle, situacija u Bugarskoj je sljedeća: konzervativna vlada je dovela državu na rub ekonomske propasti, a socijaldemokratski nasljednici su se nakon preuzimanja vlasti najviše bavili kadroviranjem, dok se gospodarska i socijalna situacija u najsiromašnijoj članici EU-a i dalje pogoršava. Sprega političkih elita i najbogatijih Bugara je pak javna tajna. Usput dolaze i packe iz Bruxellesa zbog nedemokratskog ponašanja demokratski izabranih predstavnika naroda. I da, nedavno su u Varni - drugom po veličinu gradu u Bugarskoj te turističkom središtu – održani izbori za gradonačelnika na kojima je izašlo glasati tek 26 posto ljudi.

Zvuči poznato, zar ne? Je li u Hrvatskoj konzervativna vlada ekonomski opustošila državu, jesu li socijaldemokratski nasljednici prvu godinu mandata proveli u većinom neuspješnom kadroviranju, je li se ekonomija još više urušila a siromaštvo postalo veće, je li na izbore za Europski parlament izašao mizeran broj glasača i jesu li, primjerice, nedavno bankari imali ekskluzivnu audijenciju u Vladi kad je sud presudio o kreditima u francima? Je li Viviane Reding jasno poručila hrvatskoj Vladi da joj tzv. Lex Perković i nije najpametniji potez?

Odgovor na sva ova pitanja je 'da', ali postoji jedna velika razlika između Bugarske i Hrvatske – Hrvatima očito nije još dovoljno loše da bi iskoristili jednu od temeljnih vrednota svakog demokratskog ustava, a to je sloboda okupljanja odnosno prosvjedovanja. Uostalom, nije li se bivši premijer Ivo Sanader mjesecima ušetavao u sud na Zrinjevcu, a da ni pola trule rajčice nije poletjelo u njegovom pravcu? I nije li to jako čudno, ne zato što bi se trebalo vratiti ritualima kazališne prošlosti (iako bi to u slučaju jednog teatrologa bio postmodernistički duhovit potez!), nego jer se u društvima koja su doista razumjela demokraciju izlazak na ulice ne uzima kao posljednja opcija ili nemoguća misija, nego kao jedan od prvih poteza u izražavanju građanskog nezadovoljstva.

Zato bi građani Hrvatske, koja se po većini parametara nalazi na začelju Europske unije (ali je među prva tri mjesta po nezaposlenosti mladih, u čemu i Bugari bolje stoje!), mogli obratiti više pažnje na događanja na istoku Unije. Kao, uostalom, i ostatak hrvatskih medija jer je izvještavanje o onome što se događa u Bugarskoj u osnovi još jedan način ukazivanja na sve ono što se događa i u Hrvatskoj.

Galama, bijes i upornost građana Sofije podsjećaju da je bugarski narod ipak dobio goru vlast nego što zaslužuje - jer nije nikad toliko strašno biti siromašan koliko je strašno nemati samopoštovanja - dok gromoglasna tišina građana Hrvatske sugerira da narod ovdje ima baš onakvu vlast kakvu zaslužuje, bez obzira na to je li joj na čelu HDZ ili SDP.