U staroj zgradi Donjeg doma britanskog Parlamenta, prije njezina rušenja u njemačkom bombardiranju Londona tijekom 2. svjetskog rata, bilo je 346 sjedećih mjesta u parteru i još oko 100 na galeriji, a ukupni broj zastupnika od 1918. - 1922. godine iznosio je 707 zastupnika, da bi se od 1922. smanjio na 615. Jednostavnom matematičkom radnjom postaje nam jasno da svi zastupnici nisu mogli zauzeti sjedeće mjesto u Domu, a ako je bila izuzetno važna rasprava značajan dio njih nije mogao ući niti u dvoranu. Kako je srušeni Donji dom trebalo obnoviti, izloženi su očiti i logični prijedlozi da se Donji dom u okviru Westminsterske palače obnovi tako da u njemu bude dovoljno sjedećih mjesta za sve zastupnike. U raspravi koja je bila izmještena u Dom lordova 28.11.1943. prvi ministar (Prime minister) Churchill glatko je odbio ove prijedloge i iznio prijedlog vlade da se Donji dom obnovi u identičnim gabaritima srušenoga što je i usvojeno. Što je Churchillu bilo jasno još prije 73 godine (a nad čime se mi iščuđavamo danas) i zašto su britanski parlamentarci pristali na ovakav prijedlog?

Zastupnik iz reda platforme nezavisnih lista Most je prije osam dana na svom Facebook profilu uz sliku unutrašnjosti Sabornice objavio komentar : "Kada se ugasi prijenos na HRT-u i kada tema nisu ustaše i partizani, sabornica zjapi prazna. Gospodo, ovo u sredini je MOST. Mi radimo, a vi?". Zamislite samo mazohizam onih koji u Engleskoj prate BBC Parliament - televizijski program na kojem se isključivo, bez prekida emitiraju sjednice obaju domova i svih odbora britanskog Parlamenta.

Doista ne znam je li Gordonu Brownu sjedenje u Donjem domu bilo fizički teško, tako da su ga od sjedenja boljele prepone. Također ne znam je li Davidu Cameronu ikada palo na pamet ne dolaziti u Parlament s objašnjenjem da radi za stranku (dakle i naciju!; op. S.V.) koja je bila na koljenima i koju želi homogenizirati.

Ono što znam je da prazna Sabornica, odnos političkih "elita" prema Hrvatskom saboru, djelatnost Hrvatskog sabora, a onda s time skopčano i pitanje materijalnih prava zastupnika, spadaju u uži krug tema koje se neiscrpno repetiraju sa svakim slijedećim sazivom, postavši apsolutna opća mjesta u prostoru javne komunikacije.

Za one koji se izlože toksičnoj dozi hrvatske političke zbilje, u stanju sveopće intoksikacije može se javiti i pitanje čemu nam uopće služi "ovakav" Hrvatski sabor, a što je samo jedan od stadija prema mogućem ontološkom preispitivanju cjelokupnog društva i njegovih institucija u sadašnjem trenutku.

Most želi mijenjati Sabor. Nego, gdje su zakoni?

Spomenuta izjava zastupnika Mosta kao i dokument njegove političke grupacije objavljen 19.12.2015. pod nazivom Reformska vlada - šansa za legitimniji i snažniji Sabor pokazuju dozu očekivanja obilježena benevolentnom naivnošću (?) koja su - u sklopu trenutnog hrvatskog ustavnopravnog i političkog okvira (osobito izbornog zakonodavstva i nedemokratičnosti unutarnjeg ustrojstva političkih stranaka), ali i dosadašnjih empirijskih poredbenih iskustava parlamentarnih demokracija - neutemeljena i neočekivana.

Dokument Mosta ispravno "otkriva" nešto što je politička i ustavnopravna teorija u sklopu proučavanja načela diobe vlasti odavno uočila kao fenomen odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti, koristeći za njega terminus tehnicus - 'parlamentarizam poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti'. Programatski tekst Mosta donosi slijedeće zapažanje: "... najveću smo političku moć preselili u izvršno kolektivno tijelo (Vladu) te mu osim izvršnih uloga zapravo prepustili i gotovo sve druge političke uloge i odluke: zakonodavne, strateške, svjetonazorske… Ma znam da ćete me odmah presjeći i reći da o tim temama odlučuje Sabor, da on donosi zakone, strateške dokumente… A svi imalo upućeniji znaju da, nažalost, Sabor radi kao 'zakonodavni potrčko' Vlade. Zakoni se, zapakirani u Vladi, donose po tako hitnim narudžbama da ih saborski zastupnici vladajućih često niti ne pročitaju. Pročitaju ih zastupnici oporbe, ali to ne znači ništa, jer ih saborska većina u pravilu nikad ne posluša niti jedne jedine riječi."

Koliko je ova spoznaja svježa govori nam da je klasik britanske politološke misli Harold J. Laski o ovom problemu pisao još 1933. godine u knjizi Democracy in Crisis, posvetivši drugo poglavlje razmatranju onoga što on naziva 'nazadovanje predstavničkih institucija'.

Više je razloga koji su doveli do sadašnjeg stanja gotovo svih predstavničkih (zakonodavnih) tijela zemalja parlamentarne demokracije, dakle među njima i Hrvatskog sabora.

Razvoj znanosti i tehnologije doveo je do usložnjavanja društva i njegovih potreba. Za rješavanje složenih društvenih problema i potreba potrebni su pravni propisi za čije je donošenje potrebno specijalizirano, da ne kažemo mikrospecijalizirano znanje. Postavite se u inače vrlo ugodne i vjerojatno skuplje modele cipela saborskih zastupnika i probajte sačiniti npr. Prijedlog zakona o obavljanju geodetske djelatnosti, zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti i sl.

Čak i uz najbolju obrazovnu strukturu, a kakva je u 8. sazivu Hrvatskog sabora još ne znamo, zastupnici ne mogu pokrivati sva područja koja je potrebno regulirati. Izgubljenost ministara vladajuće koalicije (ili suradnje?), zbog dosadašnjeg oduženog postupka imenovanja zamjenika i pomoćnika, ukazuje koliko su tek izgubljeni zastupnici koji iza sebe nemaju nikakvu infrastrukturu koja bi im pripremala istraživanja, sačinjavala projekcije, izračun potrebnih sredstava i procjenu posljedica primjene za pojedine prijedloge zakona.

Naravno da postoje izuzeci kada prijedlog zakona iz zastupničkih redova u Hrvatskom saboru doživi izglasavanje u zakon, ali broj takvih primjera je približan broju čovječjih ribica, a ako je iz reda oporbenih zastupnika govorimo o izumrloj vrsti. U javnosti najeksponiraniji primjer ovakvog slučaja jest sudjelovanje, tada saborskog zastupnika Ive Josipovića, u izradi regulacije ZAMP-a.

Rigidnost stranačke stege onemogućuje nezavisnost u raspravi o zakonskim prijedlozima ili eventualnoj zakonodavnoj inicijativi i one zastupnike koji eventualno posjeduju potrebno specijalizirano znanje.

Mislim da vam je jasna ovisnost perspektive za kandidiranje za slijedeće izbore i izraženih stavova i glasanja, zastupnika kojega je na izbornu listu osobno postavio šef stranke i zastupnika koji je izabran s liste koja je npr. formirana temeljem rezultata stranačkih predizbora u njegovoj izbornoj jedinici.

Zbog svoje glomaznosti i sporosti procedura, predstavnička tijela ne mogu na odgovarajući način brzo odgovoriti na probleme u kriznim i izvanrednim stanjima, bilo da je riječ o prirodnim nepogodama, financijskim nestabilnostima i sl. Kako bi bila riješena trenutna izbjeglička i migrantska kriza da je Sabor nakon izbora bio konstituiran, a kada je prvi val izbjeglica i migranata došao na hrvatske granice, odnosno, kako to da do danas ovo pitanje nije stavljeno na dnevni red Hrvatskog sabora?

Dakle, zbog svoje veličine, ograničenog vremena i nedostatka potrebne razine stručnosti za stalno rastući opseg pravne regulacije u suvremenoj državi inicijativa za sačinjavanje prijedloga propisa prepuštena je izvršnoj vlasti koja raspolaže (u hrvatskom slučaju, trebala bi raspolagati) odgovarajućom infrastrukturom. Dok se viši pravni akti donose na razini predstavničkih tijela, donošenje nižih i provedbenih akata se delegira izvršnoj vlasti. O kakvom se rašomonu propisa radi najbolje nam govori primjer sada već famoznog Ureda za koordinaciju sustava procjene učinaka propisa, tj. kasnije Odjela za razvoj sustava i koordinaciju učinaka propisa.

Koliko je priča postala složenija ulaskom u Europsku uniju, mislim da nije potrebno posebno ukazivati.

A što onda Sabor treba biti?

Premda ne bih išao tako daleko kao bivši predsjednik Hrvatske gospodarske komore, pa rekao za zastupnike u Hrvatskom saboru da su "lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu", ne bih s druge strane želio da se do sada rečeno shvati kao apologija svakog dosadašnjeg djelovanja i ponašanja zastupnika Hrvatskog sabora.

Ono što Hrvatski sabor treba biti i do sada je djelomično u tome uspijevao jest, riječima Johna Stuarta Milla: "nacionalni Odbor za Pritužbe, i Kongres Mišljenja; arena ne samo općeg mnijenja nacije, već svakog njezinog dijela". Dakle, središnji državni forum za raspravljanje i pretresanje svih važnih političkih i društvenih pitanja, te korektor drugih tijela (osobito izvršne) državne vlasti. Otuda je potpuno promašena izjava predsjednika Vlade Oreškovića kako bi rasprava povodom izglasavanju povjerenja vladi, da se vodila u korporaciji kojom je upravljao bila gubitak vremena.

Specijalizirana rasprava i korektivna djelatnost Hrvatskog sabora o posebnim temama predviđena je za pojedine odbore. Odbori su zapravo "mali parlamenti" koji zbog užeg kruga zastupnika za koje se pretpostavlja da su izabrani zbog profesionalnog i stručnog afiniteta prema području koje pokriva odbor, trebaju jamčiti fokusiranu i kvalificiranu raspravu o pojedinim temama, prijedlozima zakona i sl. Ono što je dosadašnja praksa pokazala jest da su saborski odbori postali mjesta za "smještanje" 'prvog ešalona' dužnosnika stranaka koje su prešle u oporbu. Riječ je o bivšim ministrima koji uz odbore koji su vezani uz njihovo područje djelovanja ujedno kumuliraju i članstva u odborima (4,5 i više) s čijom djelatnošću nemaju nikakve veze, pa se čini da je riječ o ljudima renesansne širine. U odbore se kao vanjski stručni suradnici bez prava glasa imenuju istaknuti članovi akademske zajednice, strukovnih, interesnih i nevladinih udruga, ali se razvila praksa kašnjenja s imenovanjima ili čak ne provođenje imenovanja zbog "financijskih ušteda" (dobar način za spriječavanje neovisnih glasova kritike iz reda struke). Nažalost i kod dijela ovih imenovanja stanovitu ulogu ipak igra političko filtriranje. Ono što je najporaznija praksa jest što je utjecaj vanjskih, stručnih članova odbora kao eksperata u tim područjima u odborima do sada pretežito minoriziran.

Neovisno što mislite o ministru Hasanbegoviću, njegovo odazivanje na poziv i očitovanje o razrješenju Stručnoga povjerenstva za neprofitne medije pred Odborom za informiranje, informatizaciju i medije kao i rasprava od strane članova odbora primjer je i dobar presedan kako se svaki državni dužnosnik (izuzev predsjednika Republike i ustavnih sudaca) pred saborskim odborom može i treba podvrgnuti skrupuloznom javnom propitivanju i nadzoru u provođenju njegovih nadležnosti.

Odustanak zastupnika iz redova Mosta od saslušanja i rasprave o razrješenju ravnatelja SOA-e na Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, jest laviranje neprofilirane političke grupacije koja ili nema sustavnu političku platformu, ili joj je politička platforma nekritičko stvaranje prividne ekvidistance prema objema velikim političkim grupacijama, od slučaja do slučaja, pod egidom brige za nacionalne interese, a kako bi si poboljšala narušenu percepciju javnosti.

Izbjegavanje bilo kakve rasprave u Odboru može voditi ovom mogućem shvaćanju: imajući u vidu narav i svrhu obavještajne zajednice, nepostojanje adekvatnog parlamentarnog i građanskog nadzora njezina djelovanja je indikator odnosa političkih grupacija prema državi i njezinim građanima, gdje ove službe primarno ne vide kao sredstvo zaštite nacionalne sigurnosti, već kao sredstvo ostvarivanja kontrole i pritiska nad političkim suparnicima i građanima i ovladavanja plijenom - državom.

"I zato se opet pitamo: može li takav drugorazredni Sabor Hrvatskoj donijeti prijeko potrebno prvorazredno zakonodavstvo bez kojega nas nijedna Vlada neće povesti prema mirnijim vodama?" - navodi Most u svom programatskom tekstu Reformska vlada - šansa za legitimniji i snažniji Sabor.

Sudeći prema nepostojanju niti jednog zakonskog prijedloga u trenutnoj saborskoj proceduri, a dok se Vlada još bavi kadrovskim ekipiranjem, otvoreno je pitanje tko će i kada inicirati prvorazredno zakonodavstvo koje bi nas 'povelo mirnijim vodama'?

S druge strane, možda za razliku od zakonskog tsunamija prethodne vlade koji nije donio značajniji gospodarski rast, već uglavnom kozmetički glancao usklađivanje sa europskim acquisom, sada dobijemo samo nekoliko zakona koji će biti od strateškog značaja, a koji bi imali značajan reformski potencijal.

Vjerojatno ćemo se i nadalje nastaviti snebivati nad praznom Sabornicom i prozivati zastupnike zbog privilegiranih plaća, no za utjehu treba znati da od ovih stvari nisu cijepljene ni stare demokracije, pa ni britanski Parlament, kao "majka svih parlamenata". Do razvoja nove paradigme organizacije države i društva u kojoj predstavničko tijelo neće biti nužna pretpostavka na kojoj se temelji cijeli sustav organizacije državne vlasti (neposredna demokracija, participativna demokracija, e-demokracija) "osuđeni" smo promišljati neke evidentne nedostatke i načine njihova ublažavanja, ako ne i uklanjanja.

Dakle, čega je Churchill bio svjestan, a čemu se mi danas iščuđavamo, kada je namjerno predložio da se Donji dom obnovi na mjestu staroga bez dovoljno mjesta za sve zastupnike? Evo njegova obrazloženja takvog prijedloga: "Ako bi Dom bio dovoljno velik da primi sve svoje zastupnike, devet desetina njegovih rasprava bi se vodilo u depresivnoj atmosferi gotovo prazne ili poluprazne dvorane. Bît dobrog govora u Donjem domu je razgovorni stil, lakoća brzih neformalnih upadica i uzvraćanja...Ali razgovorni stil zahtjeva prilično mali prostor, a u velikim prigodama trebao bi postojati osjećaj gužve i žurnosti. Trebao bi postojati osjećaj važnosti o mnogočemu što je rečeno, i osjećaj da se o velikim stvarima odlučuje, u tom trenutku, u Domu".