Lokacija je Pudarica, najveća suhozidna građevina Murtera, a s pripadnicima lokalne zajednice, Udruge Južnje strana, u spašavanje tog spomenika pučkog neimarskog umijeća uz djelatnika Muzeja grada Šibenika sudjelovali su i pripadnici Udruge Dragodid koja je razradila prijedlog zaštite suhozida kakav je zamislila Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.

Iako je dan bio osobito hladan, poslovi oko plijevljenja raslinja i saniranje kamenih zidova što se koncentrično uzdižu do desetak metara visokog vrha krnjeg stošca ugrijali su trudbenike koji su u radu s jedne strane slušali upute domaćih majstora Ante Klarina Cuncota i Damira Meića Sidića, a s druge objašnjenja Jadrana Kalea. Osamdesetogodišnjem Anti Klarinu osobito je bilo drago što mladima može prenijeti tehniku suhozida.

'Naši domaćini iz Udruge Južnje strane već su ranije napravili veliki posao s probijanjem, čišćenjem i širenjem puteva. To je jako dobro učinjeno i do Pudarice se danas lako dođe. Do nje vodi nekoliko putokaza, što je također vrlo neobična situaciju. To je najbolje označen suhozid u našem kraju. Zadnje, ne manje važno, teško da bi se negdje drugdje na ovakvom mjestu i po ovom poslu okupilo ovoliko ljudi', kaže Jadran Kale koji dan kasnije objašnjavajući kako je zapravo komunalna stražarnica iz vremena Kontinentalne blokade, sagrađena pred dva stoljeća.

'Podignuta je u vrijeme kada su ovdje iz svoje baze na Visu dolazili britanski gusari, a francuska vlast je branila obalu. S Pudarice se vide Samogradska vrata kroz koja su dolazili gusarski brodovi, a stražari su s nje dizali uzbunu i cijela Jezera su odlazila u zbjeg. Količina napora koja se uložila u donošenje svih ovih stotina tona kamenja ugrađenog u gomilu može posvjedočiti kolika im je tegoba i opasnost prijetila u to doba', kaže Kale dodajući kako je kameni stožac s vremenom promijenio namjenu. Nekadašnja stražarnica postala je turistima primamljiv vidikovac. No vještina koja ju je stvorila i koja je omogućila njezino saniranje, dio su narodnog genija, koji se kad je suhozidna gradnja posrijedi, na svakom lokalitetu različito manifestira.

Upravo to neuvažavanje lokalne specifičnosti razlog je da Jadran Kale, za razliku od Udruge Dragodid, ne podržava opće prihvaćeni pljesak kojim je dočekan upis starog umijeća u državnu listu nematerijalne baštine. Naprotiv, na rješenje Ministarstva je uložio žalbu, što je na prvi pogled paradoks, jer je upravo on jedan od onih koji desetljećima tražio i dobivao zaštitu suhozida.

'Prije svega na upis se čekalo dugo, a u njemu nije uvažena deset godina podastirana argumentacija koja se zalagala za potpuno drugi pristup. Sumnjam da bi i do ovoga došlo da državne činovnike ne pritišću obaveze i rokovi vezani uz jedan drugi upis suhozida, onaj u UNESCO-ovu nematerijalnu baštinu za koji se Hrvatska natječe u društvu drugih zemalja, a čiji su glavni koordinatori Cipar i Grčka. Moje je mišljenje da je u pozadini ovakvog koncepta registra prije svega želja da za pojednostavljivanjem iako je stanje na terenu potpuno drugačije, ali i to da se izađe ususret krupnom kapitalu. Kojem? Recimo da su lokalne građevine i krajolici kulturni dio uzgoja lokalnih pasmina i sorti. Babić vam vlačice usred krša ne daje isto vino kao onaj iz polja ili plantaže, kao što ni dingač iz vinograda bez suhozida (na Dingaču) nije isti s onim koji je iz održavanih terasa - slično je i s pasminama. Dalje, zaključite sami', kaže Kale kojemu, kad je obrana suhozida posrijedi, ovo nije prvi prijepor.

Svojedobno je, kako kaže, zbog svog suprotstavljanja gradnji 'diznilendskog tematskog suhozidnog parka' na Srimi od županijskih i lokalnih činovnika bio prozivan jer traži idealna rješenja.

'Imali su projekt koji je totalno zanemarivao i zapuštao bisere suhozidne gradnje, a pored njih su planirali gradnju novih turističkih suhozida. Naravno da sam se suprotstavio, ali ne i uspio', kaže Kale. U sadašnjem slučaju drži, rješenje o upisu suhozida je – nezakonito.

'Potvrđivanjem međunarodne Konvencije mi smo prihvatili da će naša država osigurati najšire moguće sudjelovanje zajednica, skupina i, u nekim slučajevima, pojedinaca koji stvaraju, održavaju i prenose tu baštinu. Naši činovnici to ne poštuju. Oni ne poštuju ni da su kad je suhogradnja u pitanju posrijedi različite tehnike gradnje, u najmanju ruku dvije različite tehnike, pravog i lažnog lučenja i svođenja. Načinom na koji je koncipiran registar tako bi i šibenska katedrala također mogla biti predstavljena kao 'konstrukcija od kamena bez upotrebe vezivnog materijala'. Pritom se zapostavljaju razne arhitektonske forme, a posljedica je da najvredniji primjeri ovakvih umijeća nisu ni navedeni. Nadalje, prijedlog sustava mjera zaštite i očuvanja dobra nije razrađen što ga u lokalnom radu čini neprimjenjivim', kaže Kale ističući konkretne primjere draških bunara na Krku, gusterne u zabačenom selu Ramljane kraj Knina…

'Ako na snazi ostane ovo rješenje, ti i mnogi drugi suhozidi, a riječ je o mnogim oblicima, bunjama, mostovima, krčevinama i terasama, bit će oštećeni, jer će vrijedne lokalne prakse i građevine ostati svrstane u istom aplikacijskom redu kao i svako drugo demonstriranje baratanja s kamenom bez veziva', kaže Kale predlažući ukidanje rješenja i tražeći da se u obzir uzimaju prijave stvarnih umijeća gradnje svojih stvaralačkih zajednica koje su joj prije isteka preventivne registracije stigle iz lokalnih sredina. Pritom se ne protivi tomu da se suhozidna baština uz čuvanje profilira kao turistička atrakcija. Naprotiv, nudi i primjer.

'Dobar primjer za to su napori u Vodicama, a cilj je da se osposobljava domaće ljude da od krajolika svojeg mjesta stvore atrakciju i turistički kapital. Koliko mi je poznato, jedini čovjek koji na istočnoj obali Jadrana sada u dogovoru sa svojom lokalnom turističkom zajednicom grupama posjetitelja nudi vođeni obilazak bunja je Boris Čok, zaljubljenik u baštinu sa slovenskog Krasa (selo Lokev u blizini Lipice). Tamo ih zovu hiškama i u usporedbi sa srimarskima majušne su, dok na čitavom Krasu i nije ostalo više od 35 kilometara suhozida. Samo na Srimi ih ima 500 kilometra!' kaže Kale dodajući kako je od pretpovijesti naovamo suhozid slijedio ekonomski načelo misli globalno, djeluj lokalno.

Korčulanski vrtujci, puntarski zdenci, rogozničke gusterne, krčki i creski mrgari, vodnjanski kažuni... sve su to građevine kakve se ne daju pobrkati ni s kakvim drugim građevinama na svijetu.

'To su prepoznatljivi domaći oblici, s dosjetljivim i inovativnim rješenjima koji i u pitanju zaštite traže puno više od činovničke jednostavnosti koja će pod izlikom da ih čuva najvjerojatnije odbaciti i moju žalbu i štiteći ih - omogućiti njihov nestanak', zaključuje Kale.