U svom slavnom članku iz 2008. godine 'Čini li nas Google glupim?', u kojem se osvrće na nove navike čitanja i usvajanja podataka u digitalnom svijetu, Nicholas Carr predstavlja situaciju na sljedeći način: 'Nekoć sam bio dubinski ronilac u moru riječi. Danas klizim po površini kao vozač jet skija', komentirajući paradoksalnu činjenicu da danas kvantitativno čitamo više no ikad (mailovi, SMS-ovi...), dok se kvaliteta pročitanog i usvojenog tek valja procijeniti.

Teza prema kojoj medij nije samo pasivni prenosilac informacije, već i sredstvo koje oblikuje mišljenja i čitav kognitivni proces iznesena je davno prije nego što su digitalni mediji zauzeli dominantnu poziciju u suvremenoj razmjeni informacija. Upravo se u tom kontekstu čini nužnim ispitati suvremene navike čitanja koje su se posve promijenile s pojavom novih medija. Čitanje je vještina koja se stječe navikom, a tako duboka promjena od usvajanja znanja iz tiskanih izdanja prema hipertekstualnoj zasićenosti weba tek se treba ispitati.

Carr citira znanstvenike s University Collegea u Londonu koji su u studiji o navikama online čitanja naveli tek opće stavke: 'Jasno je da online korisnici više ne čitaju na tradicionalni način. Ispitivanja ukazuju da se pojavljuju nove forme čitanja u kojima korisnici uglavnom konzultiraju samo naslove, sadržaje i sažetke. Izgleda kao da korisnici namjerno kreću na internet upravo da ne bi čitali u tradicionalnom smislu'.

Površno - dubinsko čitanje

Stil koji prevladava na internetu inače stavlja efikasnost i imanentnost informacije prije kvalitete. Online čitanje stoga više teži k 'dekodiranju informacije' nego kakvom dubokom interpretativnom zahvatu. No svedostupnost informacija i njihova bogata multimedijska prezentacija ni u kom slučaju ne garantiraju njihovu kvalitetu ili umješnost, a apsolutno ništa ne govori o samoj recepciji istih.

Carr, kao i mnogi drugi koje se teško može nazvati papirnatim nostalgičarima, navode niz brzopoteznih primjera koji ukazuju na radikalne promjene navika uslijed digitalne revolucije. Tako se navode primjeri iz raznih profesija, kako humanističkih tako i egzaktnih, koji svjedoče da su i visokoobrazovani stručnjaci izgubili mogućnost snalaženja u starim medijima poput knjige. Tzv. staccato tehnika čitanja po webu ograničava ih na maksimalno tri-četiri odlomka, a ne na konzumaciju golemih količina teksta.

Poznata je također anegdota s Nietzscheom koji je pred kraj života kupio pisaću mašinu zbog slabog vida. Iako mu je ta mašina iznimno pomogla u daljnjem pisanju, mnogi su primijetili značajnu promjenu u stilu, koji se iz nekadašnjeg bujno-retoričkog promijenio u aforističko-telegrafski stil, čemu je direktno pogodovalo korištenje pisaće mašine. Teza je naravno donekle nategnuta i više služi u žurnalističke svrhe, no govori i o utjecaju medija na oblikovanje procesa mišljenja.

Umjetna - ljudska inteligencija?

Google je, prema Carrovoj tezi, radikalizacija već davno postavljene premise o umjetnoj inteligenciji prema kojoj je ljudskom umu nužan taj digitalni suplement koji je sposoban za iznimno brze obrade goleme količine podataka - 'ljudski mozak je samo zastarjeli kompjuter kojemu treba brži procesor i moćniji hard drive'. U Googleovom svijetu tako nema više mjesta distrakcijskoj kontemplaciji, sumnji i ambivalentnim stavovima - te su 'slabosti' ljudskog uma natkriljene iznimno efikasnim i preciznim procesorima. Primjerice, relativno nova opcija Google Suggest koja već na prva utipkana slova u tražilicu nudi moguće opcije pretraživanja ima svoj jasni limitirajući efekt.

Nove navike čitanja i usvajanja znanja tek se imaju ispitati i evidentno je da ih se ne može samo odbaciti kao 'frivolno trčkaranje po moru informacija' u korist nekadašnjeg bogatog interpretativnog čitanja, koje ionako nikad nije bilo masovna pojava, za razliku od suvremene umreženosti. Stoga se pitanje o utjecaju medija na mišljenje postavlja kao krucijalno, jer digitalna tehnologija ima upravo fantastičnu moć apsorpcije drugih medija: internet je danas naša televizija, radio tiskani medij telefon kalkulator...
Utjecaj neta jasno se osjeća i na drugim medijima: televizijske emisije postaju interaktivne i bogato se oslanjaju na web portale, dok tiskani mediji sve više iznose vijesti u sažetim formama koje neodoljivo podsjećaju upravo na web formate.