Tomaž Lavrič, poznat po nadimku TBC (povremeno se potpisuje i kao Diareja, J. Visarjonovič, Ton Ton ili Lovro Matič), višestruko je nagrađivani slovenski crtač stripova, karikaturist i ilustrator, izuzetno bogatog i raznolikog opusa. Ako pogledamo samo širu sliku, stripove Tomaža Lavriča nikako ne možemo svesti pod zajednički nazivnik.

Njegov je opus izuzetno bogat i šarolik, a on je na neki način svojevrsni stripovski avanturist, kameleon koji konstantno putuje kroz brojne stripovske forme i žanrove, kroz nježnije i grublje tonove, geg i bolnu ekspresiju.

Jedino što je svim tim stripovima zajedničko je činjenica da su svi stvarno dobri, ako ne i odlični. I da, Lavrič je autor koji voli ljude. Lavričeve priče (bilo da je riječ o 'Bosanskim basnama', 'Europi' ili 'Glisti u bijegu') suočavaju nas s osebujnim situacijama: u njima nalazimo neobične i divne ljude, ljude koji se bore s demonima koji nastanjuju njihovu svakodnevnicu ili onima koji dolaze iz mračne i surove prošlosti. Čitajući njegove stripove, čovjek ima osjećaj da viri kroz ključanicu i čudi se kako je samo mogao stvoriti sve te dragocjene trenutke.

Da je samo potpisao 'Bosanske basne', bio bi jedan od najvećih. Barem za moju malenkost. Ta tvrdoukoričena zbirka kratkih priča (koju je također za naše tržište izdala Fibra) crtana moćnom crno-bijelom tehnikom fascinantnih ekspresionističkih sjena koja se bavi tragedijom Bosne i Hercegovine, bez sumnje je jedan od najboljih stripova koje sam ikada čitao. Sigurno najdirljiviji.

Objavljivanje 'Bosanskih basni' 1999. za uglednu francusku izdavačku kuću Glénat, Lavriču donosi slavu i epitet prvog slovenskog strip autora na međunarodnom tržištu, a strip je iste te godine nagrađen Grand Prixom međunarodnog festivala u Švicarskoj te Srebrnim lavom u Belgiji.

Nasuprot 'Basnama' koje funkcioniraju kao autentičan i potresan dokaz jedne tragedije i kao papirnati dokument koji nam mora vječno biti pred očima kao opomena da se nešto slično više nikad ne smije ponoviti, 'Crveni alarm' strip je nastao iz jedne sasvim druge, apsolutno opozitne vizije. Kratka priča 'Crveni alarm' prvi put je objavljena 1996. u tjedniku Mladina kao samostalno djelo, da bi zatim uslijedili White Riot i Crni dani. Godine 2010., nastala je nova priča 'P. S.' kao logičan nastavak koji zaokružuje čitavo djelo.

'Crveni alarm' priča je o Juri, zvanom Krt, nekadašnjem bubnjaru slovenskog punk benda Crveni alarm iz onih pionirskih dana novovalne scene u bivšoj SFRJ i pripovjedaču ove priče koja nas vodi u ona nevina vremena kad je punk rock scena bila rov iz kojeg se beskompromisno udaralo po temeljima trulog i nadrealno smiješnog establišmenta ondašnje države.

Pripovjedač, dakle Krt, dovoljno je star da bi imao potrebu rekonstruirati događaje iz zajedničke klapske prošlosti, dovoljno mudar i dovoljno dobar pripovjedač da ne upadne u zamku patetike i žala nad prohujalim dobrim, starim vremenima i dovoljno razočaran da shvati kako mu je ovo pismo nužan izlaz da jednom za svagda zatvori tu stranicu svoga odrastanja.

Dok je prvi dio albuma prožet slatkim aromama nostalgije i funkcionira kao generacijska, biografska i sasvim privatna priča, baš poput Milliusovog 'Dana velikih valova', Lucasovih 'Američkih grafita' ili Croweovih 'Samaca', drugi dio albuma, objavljen 14 godina kasnije, zaokružuje priču nošen vjetrovima promjena i novih vremena koje su po čitavoj Istočnoj Europi donijeli sa sobom uz blještavilo zapadnog kapitalističkog raja i masu tamnih sjenka, dekadenciju sasvim nepoznatu u čvrstom sivilu socijalizma: stečajeve, nezaposlenost, kriminal, nacionalizam, rat, rastuće klasne razlike…

Lavrič je i ovdje, baš kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza (razgovor sa sinom koji sluša tu neku novu darkersku muziku i oblači se i ponaša k’o budaletina) i sugestivan u ocjenama. Čitatelj, bez obzira kojoj generaciji pripadao, bilo autorovoj ili mlađoj, nebitno, u Lavričevom pismu čita vlastiti komentar. Jer ovdje punk možda i jest glavni lajtmotiv, no on je u prvom redu izabran kao metafora za individualne mogućnosti prekoračivanja društvenih zabrana i samo je polazišna točka za ovaj roman koji je zapravo isključivo priča o ljudima.

Svi ti nekoć drukčiji ljudi, ambiciozni ili neambiciozni, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom suprotno od onoga što su smjerali. Crveni alarm upravo je priča o tim ljudima.

Tri razloga zašto voljeti 'Crveni alarm'

1. Među strip fanovima postoji jedna vječna dvojba – boja ili crno-bijelo. Osobno, mišljenja sam da nema nekog striktnog pravila i da sve ovisi o priči, ugođaju i izboru samog autora koji zasigurno najbolje zna zbog čega je odabrao jedno ili drugo. Nekad samo raspored boja u nekom kadru može igrati presudnu ulogu u adekvatnom shvaćanju prikazanog (npr. 'Asterios Polyp' ), a opet, s druge strane, nekad je stari i dobri crno-bijeli crtež idealan da se na pravi način ispripovijeda priča ('Alan Ford' primjerice). Stripovi Tomaža Lavriča spadaju u ovu drugu grupu. Ono što Tomaž Lavrič postiže samo običnim tušem na bijelom papiru izuzetno je i njegovi stripovi, a posebice 'Crveni alarm' vrh su ovakvog načina pristupa pripovijedanju u stripu.

2. Crveni alarm je pomaknuti roman odrastanja u formi stripa u kojem punk igra glavnu rolu i u kojem se punk pokazuje bitnom sastavnicom u odrastanju, duhovnom razvoju i stjecanju životnog iskustva. Idealan soundtrack za čitanje ovog stripa: The Clash, The Jam, The Replacement, Pankrti, Električni orgazam…

3. I za kraj ludilo. Ne znam je li u pitanju slučajna Lavričeva omaška ili namjerna zamka za sve one koji ne prate pažljivo, ali detalj sa 69. stranice kad Krt za vrijeme služenja vojnog roka uspijeva prokrijumčariti kazetu Paket aranžmana i usred vojarne na razglasu pustiti 'Nebo' Električnog orgazma urnebesan je. Naime, navedena pjesma uopće se ne nalazi na kultnom albumu jugoslavenskog novog vala. Ah, taj Lavrič, stari zajebant.