Ni trideset metara od pravog Cvjetnog trga smjestio se i kafić kojemu je to službeno ime iako ga većina Zagrepčana zove jednostavno Pušlek, poneki se sjećaju ne tako davnih dana kada je njegovo ime bilo ispisano sa šarmantnom pogreškom, pa se službeno zvao Cvijetni, a ima i onih koji pamte slavno vrijeme ovog kafića koji je svoju reputaciju zaslužio u neko nevinije doba kada, ako ništa drugo, nisu na svakome uglu preko noći nicali svi tipovi ugostiteljskih objekata, pa se i dokazati bilo lakše.

Prolazio je Pušlek kroz razne mijene, bivao ovakvim i onakvim, ali duša mu je nekako uvijek ostala na mjestu. Uspio je, barem djelomično i koliko su mi prilike dopuštale, zadržati svoj raskuštrani šarm boemskog mjesta, a ta se pobjeda vrednuje još više budući da je na tako prestižnoj lokaciji izbjeći asimilaciju u mesing/mramor nouveau riche tip lokala bio pothvat koji bi mnogi bez razmišljanja, onako na prvu, osudili na propast.

Cijene: centar Zagreba, klasika. Kava s mlijekom je 11 kuna, čaj s medom i limunom 13, a kola 15. Rakija ima u rasponu od 10 (travarica) do 25 (viljamovka), decilitar vina je 9 (bijelo – Kutjevačka graševina; crno – Merlot Histria), a pelinkovac 10. Točeno pivo je Velebitsko, malo stoji 11, a veliko 16 kuna, a ponuda onih u boci je manje-više standardna, Ožujsko (15), Karlovačko (16), Velebitsko (17), Carlsberg (20)… Sve cijene se odnose na piva od pola litre, razumije se.

Interijer: prostor se sastoji od dvije glavne prostorije. Prva je, odmah kada uđete, duguljasta prostorija kojom dominira šank i u kojoj su samo visoki stolci i stolovi, pa se tamo nerijetko stvori baš prava birtijska atmosfera, onaj dojam da svatko svakoga poznaje i da ljudi ne razgovaraju s onima s kojima su došli, već svi razgovaraju o jednoj zajedničkoj temi premda nitko nikoga ne sluša. Lijepo. U drugoj je nešto što bi se moglo nazvati separeima i jedan običan, klasičan niski kavanski stol za četvero. Tu je mirnije i staloženije, ali imate sasvim lijep pogled na živahnost prednjeg dijela koji se prema vama prelije samo kada netko od zažarenih govornika ide put toaleta.

Jedna od najboljih stvari kod ovog kafića jest što se njegov interijer nije mijenjao godinama, slično kao i kod Trinajstice (http://planb.tportal.hr/teme/181701/Studio-Trinaest.html), a ako su promjene i postojale, onda su one bila čista kozmetika, a ne potpuno i potpuno nepotrebno redefiniranje prostora. Mudro.

Tu i dalje dominira puno toplog, smeđeg drva i interijer bez greške priziva neke davne dane kada se vlasnici kavana nisu natjecali tko će, u sretnijoj varijanti, uposliti razvikanijeg dizajnera interijera da mu osmisli prostor ili, u češćoj i tužnijoj, sam krenuti u taj pothvat, i to tako da pokupuje namještaj koji možda nije lijep ni udoban, ali je barem jeftin, gomilu ukrasa i već uramljenih reprodukcija slavnih slika i poneko zrcalo, pa ih, slijedeći svoj nepogrešivi estetski nerv, zamišljeno raspoređuje po prostoriji. Nekada nije bilo izbora, svi su kafići nalikovali jedan na drugi i ne, ne mislim da je to bilo dobro, uniformiranosti se užasavam, ali u onima on njih koji su opstali ne promijenivši se možete osjetiti blagi lahor nostalgije i to zaista zna biti ugodno.

Usluga: profesionalna i efikasna. Konobari imaju bijele košulje i pregače i već takva njihova pojavnost pridonosi dojmu ozbiljnosti. Dobar dan. Izvolite. Ja bih ovo ili ono. Izvolite. Hvala. Bez puno filozofije, ali i bez ičega što bi se moglo prigovoriti.

Klijentela: teško je mjestu koje je na ovakvoj poziciji svoditi klijentelu pod jedan (ili kada smo već kod toga, pod nekoliko) zajedničkih nazivnika. Centar grada, jedna od najprometnijih ulica u tom gradu, tuda zaista prolazi svatko, a onda i taj svatko može ući baš u ovu kavanu poželi li predahnuti. I taj svatko to nerijetko i učini.

Tako je po danu. No, na večer se ipak osjete naznake nekakve profiliranosti. Ne one koja bi bila isključiva i elitistička, već doista one koja je zaista tek natruha, one zbog koje ćete se manje začuditi kada ondje susretnete Peru, nego kada vas za šankom dočeka Marko iako, zapravo, tu ne očekujete ni jednog ni drugog, a opet je sasvim prirodno da obojica tu piju svoje piće.

Ovom kafiću gravitiraju svi ti mladi i malo manje mladi ljudi koju su se, eto, zaželjeli pića u centru, a okolni su im kafići ili previše skupi ili previše fensi ili jednostavno osjećaju da u njih baš nikako ne pripadaju. Zna biti i solo trinkera.

Sanitarije: do njih se penjete stubama. Ne tako davno, još do prije par godina, pred vratima se mogla zateći gospođa koja ne naplaćuje, ali se brine o čistoći ovih prostorija i prima dobrovoljne priloge na bijeli tanjurić, popularna toalet frau. To je isto bio podsjetnik na neka davna vremena kada su ovakve čuvarice reda bile standardni dio osoblja.

Toalet je inače, onako starinski prostran. Dakle, ne raskošan, ali sasvim praktičan i upotrebljiv. Vidi se tu broj godina koje su prošle, ali čisto je, ima papira i sapuna.

Posebna prednost: sjediti uz izlog u prednjem dijelu kafića jedno je od najboljih mjesta u zagrebačkim kafićima uopće. Ne samo da se može u miru promatrati ulica i prolaznici na njoj, nego se osjećaš i nekako bliži toj ulici, kao da si i sam na njoj, kao da si njezin dio, a ne izolirani promatrač.
Posebni nedostatak: jedno od najboljih mjesta u zagrebačkim kafićima uopće vrlo je često zauzeto. I inače zna biti gužve, ne samo na najboljem mjestu, može vam se dogoditi da dođete i morate potražiti sreću negdje drugdje.

Napomena: ako se već dočepate najboljeg mjesta, budite dobrohotni. Nemojte ga okupirati previše dugo, dajte i drugima priliku da iskuse sve što pruža. I nemojte tamo sjediti ako niste sami, pogled na ulicu je sugovornik onome tko sam dođe na kavu. Onaj tko tamo sjedne s društvom sličan je svejedu koji na roštilju pojede sve tikvice i šampinjone i vegetarijanca ostavi da skapava.

Summa summarum: kafić Cvjetni trg i ja nemamo neki poseban odnos. Ne idem tamo previše često, ali kada god na toj špica-ruti treba izabrati mjesto za kavu, uopće ne razmišljam i noge me same nose. Tamo osjećam dašak starog Zagreba i, kada bih bio mrvu romantičniji i manje sklon racionaliziranju, rekao bih da me podsjeća na Leonarda Cohena, tako staromodno, a svevremensko, s tom tihom nježnošću koja vam može promaknuti ako ne gledate dovoljno dobro.
Ovo mjesto zaslužuje čistu osmicu. Poštenih osam od deset kao poticaj borbi koja traje i kao nada da će, barem u ovom slučaju 'you will be assimilated' ostati samo fraza iz pop kulture.