U mom je djetinjstvu rakija bila pomalo zazorno i donekle mistično piće. Mogao sam shvatiti odrasle koji piju pivo i vino, ali rakija, nikako mi nije bilo jasno zašto bi netko to dobrovoljno ulijevao u sebe. Nisam često ni bio u prilici vidjeti odrasle kako piju rakiju, kolinja i berbe su me nekako zaobišli, pa su se prilike u kojima sam ljude viđao kako naginju to čudo bile uglavnom kada bi netko došao s puta pa trgne jednu 'da dođe sebi' ili ponekad prije obroka, kao aperitiv. Sjećam se vrlo živo kada sam jednom zgodom, moglo mi je biti pet ili šest godina, popio iz čaše koja je nakon ručka ostala na stolu misleći da je unutra voda. Mislim da danas ne bih toliko vikao, plakao i zapomagao sve da zabunom gutnem malo Domestosa.

Kako sam odrastao, tako je zazor slabio, da bi se na kraju gotovo sasvim izgubio. Gotovo, kažem, nikako ne sasvim, jer unatoč svim onim opijanjima kojima sam svjedočio i u kojima su nestajale boce votke, najjeftinijih brendija i drugih bijedno zamaskiranih varijacija medicinskog alkohola, nikada nisam vidio ili upoznao nekoga tko bi baš volio rakiju i tko bi je pio radije od, recimo, pelinkovca i uvijek je ona za mene imala pečat pića koje dobro stoji kočijašima ili barem nekome kome više zuba nedostaje nego što ih posjeduje i kome je navika pljuvanja po ulici dio osobne higijene.

I, onda, odjednom, bez ikakve najave ili nagovještaja, rakija postane trend! Ne ide se više na pivo, već na rakijicu. Svaki kafić koji drži do sebe ima u ponudi dvadesetak različitih vrsta. Nije čudno vidjeti uređene i sasvim građanski ukalupljene djevojke u ranim dvadesetima kako pitaju konobara što drži od rakija, svi odjednom znaju od čega se pravi biska, a od čega ruta i tvrde da za želudac nema boljeg od jedne mirte, pače mirtice. Cure se prepucavaju tko proizvodi najbolju medicu. Na trgu u središtu Zagreba u predblagdansko vrijeme osvane ni manje ni više već 'rakijarnica'. Svijet odlazi kvragu.

Pođimo na selo

Koliko god ja ne volio i ne shvaćao rakiju, ona je nekako uvijek bila negdje tu, pri ruci. U kući je uvijek bila boca, domaće. Ta naravno, pa svatko doma ima bocu domaće rakije. Isto kako do svojih kasnih dvadesetih nisam upoznao gotovo nikoga generacijski mi bliskoga tko voli, ali baš voli popiti rakiju, onako iz gušta, a ne da se napije, isto tako nisam upoznao nikoga tko nema nekog rođaka, prijatelja, kuma ili susjeda koji peče svoju pa donese ili pošalje bocu, dvije, da se nađe. To nam je tradicija, svatko hvali svoju rakiju, vino, čvarke, pršut ili kulen, a ako ništa od toga sam ne proizvodi, onda će barem tvrditi da kuha najbolji grah.

Rakija je uvijek bila oko nas, ali uvijek negdje u zapećku. Pila se za lijek, prali su se prozori njome, radili se oblozi za temperaturu i proširene vene i njeno je postojanje bilo nešto što se ne mora propitivati i bilo ju je tako lako uzeti zdravo za gotovo, kao još jedan proizvod hrvatskog sela koji imamo sreću doživljavati u izvornom obliku, bez aditiva i konzervansa. I onda joj je očito bilo dosta te pozicije pa je izišla u svijet i pokazala da ima potencijala i za nešto više, da može postati trend.

Mi pijemo

Nije nam se čuditi, zapravo. Nema ničeg jednostavnijeg od prodavanja alkoholnog pića na ovim prostorima. Neka je tekuće i neka ima alkohola, to je dobitna kombinacija. I još kada je, za razliku od nevjerojatnih bambusa i šokambusa (Fanta Shokata i bijelo vino, ako se netko pitao), duboko ukorijenjeno u našoj tradiciji, tu su šanse da se promaši gotovo nemoguće. Samo treba uvesti male varijacije, poigrati se okusom, poraditi na prezentaciji i brendingu (iako su se, u ovom slučaju, te stvari odvijale spontano i u hodu, bez plana) i, voila, novo IN piće spremno se uloviti ukoštac s pivom. Čak i onim s limunovim sokom.

U hrvatskim birtijama možete popiti zaista nevjerojatne vrste rakije. Orahovica, smokovača i rogačica su već postale opća mjesta (kao i sve one iz trećeg odlomka) i njihov put iz bakine manufakture u slobodnu prodaju nitko više ne doživljava čudnim, ali kada naletite na rakiju od borovih iglica ili onu od svile kukuruza, ne možete se ne zapitati što je sljedeće.

Bez obzira na to kako je zgodno strance koji dođu u Zagreb voditi po birtijama i uživati u njihovom čuđenju kada vide koliko mi vrsta rakija imamo, ja se još uvijek nisam do kraja saživio s tim trendom, nešto mi tu ne sjeda na svoje mjesto.

Gradske priče

Čini mi se da je problem u tome što rakija za mene zauvijek ima malo ruralnog prizvuka. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je to u bilo kojem smislu loše. Samo je možda mrvicu neprikladno. Ja volim selo, volim i seoske proizvode, ali naručivati rakiju usred grada, bez obzira na to u kakvoj čaši i kakvog okusa ona bila, za mene će uvijek biti pomalo kao okretati janje na trgu.

Plavi orkestar se u pjesmi po kojoj je nazvan ovaj tekst fino igrao tim kontrapunktom urbano - ruralno. Sarajevski gradski dečki zazivaju medenu curicu da im da vruće rakije. Zezanje s klišejima i predrasudama, zamagljivanje ironije do te mjere da je teško raspoznati što je ozbiljna priča, a što samo odmak koji bi trebao biti smiješan.

Problem je samo u tome što se neki zakače na taj odmak, ne samo u glazbi. Promakne im duhovitost i objeručke prihvate ono što je mišljeno kao vic. I onda za bijeli ili bilo kakav drugi Božić imamo krcatu rakijarnicu i praznu kavanicu. Svatko neka pije što voli, naravno, ali teško mi je povjerovati da je baš tolik broj ljudi osvijestio ljubav prema rakiji u zadnje vrijeme. Piju je svi pa možemo i mi. Ako im je baš toliko draga, neka malo prokopaju po ostavama roditeljskih kuća. Ima sigurno tamo neka boca. Ako nakon dva dobra gutljaja i dalje budu tvrdili da vole popiti rakiju, ili lažu ili su imali više sreće od mene s geografskim podrijetlom svoje domaćice.