Imamo iritantnu narodnu mudrost
Brat bratu, nacionalne fraze i uzrečice su nam na dnu svjetske ljestvice mudrosnog seksepila. U nekoliko stotina godina taloženja svehrvatskog životnog iskustva isfiltrirali smo tek brabonjke poput 'Bit će bolje', 'Kako je tako je', 'Dok ide, ide', 'Samo polako' ili 'Što se tu može'. Većini stranaca proizvode tek efekt podizanja dlačica na nekom od ekstremiteta i ne mogu se načuditi kako ljudi mogu išta pametno stvoriti uz tako 'motivirajuću' narodnu predaju.

Turistički smo neorganizirani
Nisi iz Hrvatske i želiš se izgubiti? Dođi kod nas. Inozemna ekipa se u zabrinjavajuće puno slučajeva pogubila po našim gradovima, posebice Zagrebu, zbog manjka njima razumljivih orijentira. Em nije jasno gdje se može kupiti tramvajska karta, em ne postoji jasno istaknuti red vožnje tramvaja, em autobusni kolodvori nemaju engleske stranice, em nam je usluga preloša za cijenu koju naplaćujemo. Čekaš da naručiš, čekaš da platiš račun, a u međuvremenu interakcija s gostom je nepostojeća. Zasad, kreativni vrhunac je da ti sa zvučnika u tramvaju poruče kako si stigao na 'central square' ili 'main train station'.

Idealni za organski uzgoj
Projekcije poželjne hrvatske budućnosti kod svih su došljaka zvučale praktički isto. Hrvatska se mora fokusirati na organski uzgoj i iskorištavanje prirodnih resursa kojih još malo gdje ima u tako čistom obliku. Agroturizam, rekreativni turizam, voda, zrak i zemlja su nam toliko zavidne kvalitete da se stranci čude kako se Hrvatska već nije pretvorila u bio-giganta koji će servisirati debele novčanike europskih ljubitelja zdrave hrane.

Idealni za prokreaciju
Ovo je toliko puta ponovljeno da mi se redovito naručivalo nešto brzo i žestoko kada bi sugovornik krenuo s odama hrvatskoj sigurnosti. Hrvatska je toliko sigurna da ti se u njoj stvarno ništa ne može dogoditi. Osim djece. Zemlja smo stvorena za obitelj, miran život, odlaske u prirodu i hvatanje leptirića. Cure se mogu mirne duše i gaćica prošetati gradom u tri ujutro. Naravno, zato što ne znaju kad ide tramvaj. Ambivalentan kompliment. Hrvatska u očima velikog broja inozemaca funkcionira kao država-resort. Stvorena za sitne užitke i izostanak stresa. Naravno, lovu treba zarađivati negdje drugdje.

Hrvati najbolje rade kad rade jedan protiv drugoga
Većina stranaca je već nakon pet minuta na hrvatskom tlu skužila da su naši ljudi neobično revni kad si trebaju međusobno podmetati klipove, usporavati one koji su brži, potpirivati međusobnu zavist i sladostrasno se naslađivati tuđom propašću. Obrazovanje se ne cijeni, talenat ne honorira, dok se istovremeno protežiraju rođački poslovni modeli i ekonomija bazirana na još jednom domaćem mudrosnom ispljuvku – ruka ruku mije. Strani biznismeni opekli su se tisuću puta i kratko i slatko – više nam ne vjeruju. Riječima jednog Irca – pazi s kim ovdje posluješ. Mislimo jedno, kažemo drugo, radimo treće što povlači četvrto – proviziju za podmazivanje.

Gradimo odnose iz koristi
Od ljubavnih do monetarnih peripetija, ostavili smo dojam ljudi koji će biti iskreni, velikodušni, srdačni, prijateljski i romantično fokusirani jedino ako od toga imamo neposredne koristi. Koliko mi se samo razočaranih strankinja potužilo da im se strastveni i zagrijani Hrvat odjednom prestao javljati i nestao bez objašnjenja. Nespremni na rizik, volontiranje, ulaganje energije u nešto što bi moglo rezultirati uspjehom na duže staze, Hrvati će prvo upitati – koliki povrat na uloženo mogu dobiti u roku odmah? Hrvatski motivacijski sklop ne sastoji se od želje za napredovanjem, ispunjenjem neke svrhe, smisla ili naprosto za stjecanjem iskustva. Vrijedi tek ono – hoću li si za to moći kupiti stan, auto, tjedan dana skijanja ili dvadeset deka kulena.

Zemlja smo činovnika i onih koji bi to htjeli biti
Ljudima izvana nije jasno zašto se mlado i sposobno hrvatsko građanstvo u tako poraznom broju želi zaposliti po državnim službama, zašto je plaća na državnoj sisi praktički jedina konzistentna seksualna fantazija. Dijagnoza je prozirna. Generacijama smo odgajani u kolektivnoj financijskoj nesigurnosti i nepovjerenju u sebe, tako da je ljudima više manje svejedno što rade dokle god si mogu platiti tri uzastopna makijata na Cvjetnom trgu. Ekipa u dvadesetima mokro sanja ugovore na neodređeno i posao koji će ih što manje mentalno uzurpirati. Pribrojimo ih statistikama o prekomjernom starenju nacije.

Fetišizam kratkoročnosti
Od porezne politike do vođenja malih biznisa, hrvatski stranci nikako da probave tu našu strast za brzom i lakom lovom. Dugoročne investicije i projekti su neizvedivi jer je ekonomska stvarnost podređena gomilanju političkih poena za idući izborni ciklus ili privatnom ekspresnom profitu, odgađaju se administrativne reforme, a uvjeti za pokretanje novih biznisa i zapošljavanje u domeni malog i srednjeg poduzetništva su suicidalni. Država se želi naplatiti odmah, krediti su začinjeni kamatom od deset i više posto, a subvencije eventualno dobivaju bizarne politički korektne stvari poput biznisa koji su osnovale žene i većinski ga vode. Kao da smo Danska, a ne zemlja sa zdravim i mladim ljudima koji te žicaju pet kuna.

Zagreb je ogromno selo
Daleko od pojma metropole, Zagrebu je većina imigranata prišila status manjeg mjesta. Za neke sjajna stvar, drugima nepresušni izvor monotonije. Zavisno od godina i stanja svijesti. Realno smo negdje na pola puta između Beograda i Karlovca. Grad umire oko ponoći preko tjedna, a opet imamo dvadesetak shopping centara koji stvaraju iluziju urbanosti. Otprilike i jedinu.