Sjećam se kad je nedaleko Bjelovara eksplodirala barutana 1991. godine. Imao sam nešto više od tri godine i taj je događaj prvi koji mogu jasno dozvati iz pamćenja. Sjećam se i grča u kući kad je otac bio u Oluji i Bljesku, za što je kasnije odlikovan. Pamtim i česte suze u očima bliske prijateljice čiji je otac poginuo na bojištu. Raspad Jugoslavije i Domovinski rat obilježili su moje djetinjstvo. No osim što sam 'Made in Yugoslavia', s istom ne dijelim uspomene i emocije. Za mene je ona samo čest stih u pjesmama, dio priča naših starih koji je zazivaju, zaboravljajući da im je tada breme svijeta bilo lakše jer su ga nosili na mlađim plećima. Maštam o tome da sam građanin svijeta, pa mi nacionalnost i vjera ne igraju ulogu, osim kad mi ih netko prisilno ugura u usta kao gorki sirup djetetu. Navodno za moje dobro.

O ratu se u mojoj okolini nije previše pričalo, ali je uvijek bilo onih kojima je silno važno istaknuti da je netko Srbin. Treba upornosti i vremena da takve izgubite putem. Ali što god čovjek napravio, iza koje se god zavjese razuma sakrio, mržnja Hrvata prema Srbima (i obrnuto) uvijek se pronađe, i to – online. Prva internetska bojna nikad ne spava. Hoćeš po forumima, hoćeš po blogovima i opskurnim web stranicama s kojih se vijore .gif šahovnice.

Kamo god da klikneš, iskoči neki ustaša. Četnike ne treba tražiti jer, ako ne ljubiš mač Thompsonu, onda sigurno sjediš doma, puštaš bradu i oštriš bajunetu. Na forumima navodno postoje moderatori, pa tu i tamo i uloviš neku priliku da popričaš bez da te netko pita: 'A gdje si ti bio kad je gorilo?' Najveći (i najnepismeniji) Hrvati, naravno, obitavaju ispod članaka po raznim news portalima. Otiđite do kraja teksta, ako ih nema barem desetak, onda samo zažmirite – smak je blizu.

Praksom protiv mržnje

Princ na bijelom konju iz ove priče je Twitter. Često pišem o njemu jer mi je konstantna inspiracija i izvor 'dobrih primjera iz prakse'. Poklopilo se više toga. Da Facebook postane bolno mainstream, da dvojac iz Amerike bude dovoljno nadahnut da shvati kako je ljudima dovoljno 140 znakova za online komunikaciju, pa da osmisle sustav u kojem možeš istovremeno biti i privatan, i javan. Ne moraš čitati i pratiti ljude koje ne želiš. Ne moraš trpjeti nebuloze ni ralicom razgrtati crne i crvene plahte nesuvislosti i mržnje.

Možda se varam, ali Twitter je gotovo pa jedini medij i jedina društvena mreža gdje si 'sam svoj gazda' i gdje u svoje dvorište puštaš samo one bez zastavom omotanog oružja. Ta divna opcija 'block' rijetko kad i zatreba jer parazita na Twitteru ima nevažno malo. S vremenom se tako stvorila zajednica koju nikako ne mogu nazvati 'domaćom', a da ona ne obuhvaća i onu srpsku, bosansku, slovensku... Isto vrijedi i za 'njihove' Twitter zajednice. Tekst pišem inspriran sličnim člankom, srpske autorice mojih godina, Emilije Cvijanović, čiji je tekst 'Mi deca sa stranice Twitter' obavezno štivo čim ja, evo, požurim s poantom do kraja.

Emilija je pronašla prekrasne primjere. Kaže jedan: 'Nitko ne tvita kao naši'. I baš je u toj rečenici sadržana sva bit. Naši su i Hrvati, i Srbi, i Slovenci, i Bosanci, svi koji pišemo istim jezikom razumijevanja. Ne spominje se ni tu rat previše. I ne zato što se tviteraši zavaravaju i prave da se isti nikad nije dogodio ili da bolne posljedice nisu svuda oko nas. Ne spominje se zato što su tamo isti ljudi koji, da ih se pitalo, rat ne bi ni započeli niti vodili. Naizgled smo nezreli, puštamo dječju sreću da nas ponese, pa budemo bolno iskreni, pred strancima koji nas razumiju i koje more iste slutnje. Nekad se forsamo u tome, ali baš zbog tih 140 znakova rijetko nam smeta. Svatko se ispuše na svoj način, ali još nijednom nisam vidio da je itko povukao pitanje nacionalnosti i provocirao po toj osnovi. Takav tamo nema šanse, pisat će u vjetar.

U razgovoru s Emilijom, oboje zaključujemo kako mladi u Hrvatskoj i Srbiji u pravilu podjednako (i nepotrebno) strahuju od svojih potencijalno 'krivih' prijatelja. Prepriča mi rečenicu o mržnji koja me protrese poput one eksplozije barutane iz prvog pasusa. Pa se sjetim i onih 11 hrvatskih vojnika koji su tada poginuli. I kako je među njima vrlo lako mogao biti i moj otac. Sjetim se tada i da su nesumnjivo svi vjerovali u Boga na koji se mi Hrvati toliko volimo oslanjati i zazivati ga po potrebi. Vjerujem da nikome od njih ne bi bilo drago da znaju kako im djeca do kraja života nose teret mržnje, odbacuju oprost i stalno se vraćaju na rat i bolne teme. Pomislim i da je netko od tih vojnika možda nekoć volio neku Srpkinju, i kako su psi rata lajali i grizli s obje strane, i kako su se uplakane majke križale i s dva i s tri prsta.

I onda me kao dijete razveseli to što na Twitteru ne vidim ljude opterećene ratom. I što ne komuniciramo na nacionalnoj, već ljudskoj razini, opterećenoj svakodnevnim problemima. Drago mi je i što nam se tvitovi razlikuju tek nešto u jeziku i lokaciji. Za budale žedne krvi, rata i mržnje na Twitteru nema ni 140 znakova mjesta. Svi ostali – dobrodošli u Tvitoslaviju.

* Pojam Tvitoslavija prvi je na našim prostorima upotrijebio tviteraš @IvanSarar