U ponedjeljak 18. studenog kolona ljudi obilježila je godišnjicu pada Vukovara 1991. godine. Na prvi pogled u višednevnom obilježavanju ove tužne obljetnice sve je bilo isto kao i proteklih godina. Pa ipak, ta komemoracija nije bila nalik ni na jednu do danas održanu, ocjenjuje vojni analitičar Igor Tabak na Obrisu

Dvorište bolnice

Kao prvo, spontano ili ne, oštro je bio odijeljen program u dvorištu vukovarske bolnice od 'kolone sjećanja' koja hodnjom vodi do gradskoga groblja. Dok se u dvorištu bolnice održao službeni program - ovoga puta uz prisutnost čitavog državnog vrha (što je godinama bila stvar koju se itekako prebrajalo, tražeći poruke u dolascima ili izostancima pojedinih političara). No ondje, osim ponešto vojske, policije, diplomata i uzvanika te ukrasnih 'povijesnih postrojbi' i novinara - gotovo da nije bilo ljudi. Inače puno dvorište zjapilo je poluprazno, a onima koji bi možda bili u dilemi o čemu je riječ, u rukama bi lako završio letak s objašnjenjem.

Iz njega citiramo:
- 'Nevukovarskoj Hrvatskoj ćemo jasno pokazati razliku između njih i nas. Oni su napravili sve, da izazovu kaos i nerede. Ako bude trebalo, dobit će traženo, ali ne u Vukovaru. To neće biti na ovaj, za nas sveti dan, nego na mjestu i u vrijeme kad mi to odlučimo.
- Slijedite upute ljudi s oznakama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
- Vukovarska Hrvatska, ove godine, NEĆE BITI UNUTAR DVORIŠTA BOLNICE, već van njega.
- Obavezno ponesite lampione.
- Ostanite na sv. Misi za sve poginule, pogubljene, nestale i umrle, za sve stradalnike i tužne, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata
- Molimo vas mir, tišinu i dostojanstvo. Budimo jedinstveni jer idemo poginuloj braći.
- Zajedno u molitvi i svjetlosti lampiona dajmo znak žrtvama da ih nismo zaboravili, a drugima da smo jedinstveni, da smo tu i da nećemo nestati niti odustati.

No ni sam službeni program, održan na pozornici u dvorištu vukovarske bolnice, nije bio tipičan. Izostali su govori mase okupljenih političara, a pjesmu vojne klape smjenjivao je tek voditelj čitajući poeziju i prigodne izreke. S obzirom na napetost situacije, to i nije bilo začudno - budući da ne bi bilo teško zamisliti situaciju u kojoj aktualni poglavari RH na pozornici ostanu izviždani, usprkos iznimnom osiguranju - kao što su i dvojezične ploče završile razbijene, usprkos nastojanjima da ostanu čitave. No to nije bitno.

Ono što je bitno je činjenica da je tu ipak bila riječ o službenoj prigodi, održanoj uz prisutnost legalnih nositelja vlasti u Republici Hrvatskoj. Nositelja vlasti koji su se okupili i nakon ovakvog ili onakvog programa formirali kolonu - kakvu, takvu. Ali SLUŽBENU kolonu, predvođenu službenim barjacima i sastavljenu od legalnih nositelja vlasti te službenih predstavnika stranih država akreditiranih u RH. I ta je službena kolona onda iz dvorišta bolnice krenula prema Memorijalnome groblju. Ta službena prisutnost izabranih nositelja vlasti i državni protokol su ono što je komemoraciji u Vukovaru godinama davalo državni karakter, različit od okupljanja velike grupe raznih štovatelja, mase ljudi na velikome sprovodu ili nekog drugog spontanog ili neslužbenog okupljanja. I ta je službenost bila karakteristika svih komemoracija do sada održanih 18. studenog u Vukovaru.

Kolona i kolona

Činjenica je da se ispred vukovarske bolnice 18. studenog već tradicionalno okupljaju ljudi za sudjelovanje u masovnoj 'koloni sjećanja'. To je, inače, sastavni dio programa komemoracije, tu nije bilo mnogo novoga ni ove godine. Bilo je ondje mnogo ljudi, zastava, povijesnih uniformi (koje, iako je to mnogima teško priznati, u današnjoj RH tek su malo manje povijesne od onih alkarskih - jer današnji HV ipak izgleda malo drugačije) te ruža i lampiona. Ovogodišnja je povorka možda bila masovnija od one iz nekih drugih godina, ali to je ionako teško ocijeniti do trenutka kad se krene gledati koliko toj povorci treba da čitava prođe putem od bolnice do groblja (kada širina ceste i procijenjen broj ljudi na kvadratu te njene širine, zajedno s udaljenošću i vremenom prolaza kolone, daje neko mjerilo broja ljudi). Dok je za vukovarskog gradonačelnika Željka Sabu navodno bilo 40 tisuća ljudi, mediji su izvještavali o 100 tisuća, dok su se od ponekih oduševljenih sudionika hodnje mogle čuti procjene i do 150 tisuća sudionika ove godine. Istina je vjerojatno i ovdje - negdje u sredini.

Ono što nije u sredini te podložno svođenju na neku neutralnu vrijednost činjenica je da je ovogodišnja masovna kolona - po nekima izraz jedne, do sada na izričit način ne baš definirane 'vukovarske Hrvatske' - na svoju hodnju krenula ranije nego proteklih godina. Naime ona je krenula ne nakon službenog programa, već odmah poslije okončanja minute šutnje za pale, kojom je službeni program zapravo započeo. Ujedno, ona nije krenula ni putem kojim su si to zacrtali službeni izvori, već malo promijenjenom rutom kroz gradske ulice. Time se službenu minikolonu osudilo na dvije stvari - na vremenski kasno uključenje u hodnju (nužno u drugu polovicu povorke, možda i na njen kraj) te na prostornu situaciju u kojoj se službena kolona nakon kretanja prvotnom rutom nastoji priključiti glavnini na raskršću i zavoju, iza oveće grupe promatrača koji su se skupili i pratili zavijanje masovne kolone natrag na jedinstvenu rutu kretanja. Iako je pitanje odabira baš tog mjesta za susret dviju kolona otvoreno za špekulaciju - jer je prvotna službena ruta bila poznata - nesumnjivo je da se mjesto susreta odabralo vjerojatno jednako pažljivo kao i sastav 'promatrača' koji će se naći na putu Vladinoj službenoj koloni. Time je postavljena pozornica za idući čin.

Sukob kojeg nije bilo

Nakon zastoja službene kolone najednom se Vlada RH našla potpuno po strani od glavnine obilježavanja 18. studenog ove godine u Vukovaru. Uz uklanjanje nekoliko popriječenih lampiona i ignoriranje građana koji su, promatrajući prolazak masovne kolone, zapriječili put, logično je bilo da dođe do konzultacija. Moglo se postupiti nasilno, raskrčiti prolaz i uletjeti u mimohod. Uz brojnost razne policije okupljene u ponedjeljak u Vukovaru, to je zapravo bilo lako za izvesti. No nakon nečega takvog - pitanje je što dalje? Poslije incidenta Vlada bi se i dalje našla na kraju hodnje, na ruti zakrčenoj gomilom ljudi u pokretu. Čisto iz iskustva - kad se tako kasno krene prema groblju - ondje se i u najbolje vrijeme stigne pred kraj ikakvog službenog programa. A kako je kolona krenula ranije od plana, teško je bilo vjerovati da će misa i sve ostalo čekati s početkom, ne bi li se dužnosnicima s kraja hodnje dalo priliku da pristignu. Ujedno, to bi bio valjda i prvi put da se goste pustilo hodati u koloni, jer su oni godinama na groblje stizali izokola, službenim prijevozom, dok su hodočasnici onda pristizali polagano i tijekom službenog dijela programa. Da ne spomenemo činjenicu da time i službeni vijenci na spomen-obilježje stižu zadnji, kada pješke pristignu ministri i uzvanici koji bi ih trebali ondje položiti.

Ovim sklopom okolnosti Vlada je stavljena pred gotov čin - ili izazvati omanji incident i na groblje stići kasno, možda i uz negodovanje novih organizatora priredbe, njihovih pristalica i prijatelja - ili promijeniti plan. Neki, koji imaju lokalni ugled i ime, a nisu ujedno službeni predstavnici države, stvar su prelomili ulaskom u kolonu - mimo svake pomisli otpora. Ipak, za službene predstavnike države to zapravo i nije bila opcija - što je onda i potvrđeno na licu mjesta. Nakon ponešto oklijevanja i konzultiranja službeni je dio hodnje okončan, a dužnosnici su po novom planu krenuli na Ovčaru i ondje položili svoje vijence - čime je izbjegnut svaki još veći ili nasilan incident.

Dan poslije

Uz sve medijske komentare, objašnjenja nadležnih i dojmove s terena, nekoliko se činjenica jasno pokazalo 18. studenog 2013. u Vukovaru. Kao prvo, postupanjem Vlade RH nije izbjegnut incident. Incident je jučer bilo gotovo sve vezano uz spomenutu komemoraciju, njenu organizaciju i tijek, a izbjegnuto je tek fizičko nasilje na licu mjesta.

Kao drugo, kao i u nizu drugih situacija posljednjih desetljeća, 18. studenog se u Vukovaru pokazala sklonost današnje Hrvatske istodobnome postojanju više paralelnih sustava vlasti. Jednako kao što se taj paralelizam očitovao na suđenjima za događanja u Medačkome džepu, on je bio vidljiv i jučer u Vukovaru. Pa onda nije bilo neobično da Vlada RH završi na kraju parade, a predstavnici najveće oporbene stranke vijence polože javno, na pravome mjestu i na vrijeme – a sve to uz načelnu pratnju službenih vlasti (prometne i svih drugih oblika policije), ali i mnogo uniformiranih te označenih 'fantomskih' postrojbi, koje je ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić čak i javno nazvala 'stranačkom milicijom'

Kao treće, na kraju je ponešto mutno ostalo pitanje tko je sve u ovim događanjima izgubio. S jedne strane, to je nedvojbeno onaj dio političke klase u Hrvatskoj koji trenutno čini vlast u državi. Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, ministri i dužnosnici, službeni stijeg RH, vojna pratnja i diplomati - sve to nije bilo dovoljno za osiguravanje mjesta u prvome redu čitave jučerašnje komemoracije u Vukovaru. Jednako kao i pristigli političari iz Zagreba, i lokalne su vlasti ostale na začelju - što se jako dobro očitovalo već u dvorištu vukovarske bolnice u kojem su u nabrajanju zastava za čelo službene kolone tek one 204. vukovarske brigade i Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) dobile kakav-takav pljesak okupljenih.

I, da ne bude zavaravanja - mimo konkretnih osoba, s ovim ili onim imenima i prezimenima - nepoštovanje je tu iskazano i funkcijama koje te osobe obnašaju na temelju legitimnih izbora. S druge strane, izgubio je i Vukovar. Naime postupanjima paralelne vlasti, Stožera i pojedinih dijelova oporbe komemoracija na vukovarskom Memorijalnome groblju prva je do sada koja nije obavljena službeno. U njoj na kraju nisu položeni službeni vijenci, a nije bilo ni vojnih počasti za pale branitelje - sve to jer ni Hrvatska vojska, s Vladom RH i svojim vrhovnim zapovjednikom nije na protokolu shodan način propuštena na mjesto koje im po redu stvari pripada. I sve to, bez obzira čije je konkretno lice naslikano uz opis pojedine od tih funkcija - jednako kao što su mnogima prestale biti normalne slike najvišeg dužnosnika u javnim prostorima čim je na toj poziciji demokratski osvanula osoba koja im se više nije sviđala.

Pri tome, a kao četvrto, hrvatski generali su igrali posebnu igru. Negdašnji su haški optuženici bili u povorci, ali nisu prihvatili potpunu instrumentalizaciju. Došli su u grupi, odvojeno od ostalih protagonista ove priče, bili u povorci i na groblju, a ipak nisu postali dio skandala. To je balansiranje posebno vrijedilo za Antu Gotovinu, za kojeg je dio upućenih čak komentirao i strateško raspoređivanje osobnih prijatelja - Ante Kotromanovića s Vladom RH, a Željka Dilbera s oporbom.

No ostaje nepobitnom činjenicom da je komemoracija u Vukovaru 2013. prvi put ostala tek djelomično službeno događanje. Time je njen status pao, a ne bi čudilo ni da u budućnosti krene putem kakav je zacrtala Sinjska alka 2001. godine - iako ponešto tiše i na prvu loptu manje izričito. Iako je čitavo događanje u Vukovaru na samom svom početku krenulo jedinstveno, već je u tom početnom trenutku ove priredbe čitava stvar bila dogotovljena. Jer već prije trenutka u kojem se tijek same priredbe i faktično oteo iz ruku državne te lokalne uprave i krenuo plesati na rubu ozbiljnog fizičkog incidenta bilo je jasno da su sve umiješane strane na tu mogućnost itekako računale. Time ipak ostaje neugodan dojam, među ostalim zasnovan i na citiranome tekstu letka Stožera za obranu hrvatskog Vukovara - da jučer nasilje nije spriječeno, nego tek privremeno odgođeno.