Riječ je o područjima koja su svojevrstan magnet za međuetničke sukobe malih naroda, iza kojih stoji borba velikih igrača za energetske kapacitete, posebice Rusije i Kine, država koje su pak glavna prijetnja SAD-u i obrnuto. Samim time taj etnički i politički šarolik prostor predstavlja ono što se na balkanskoj mikrorazini slikovito naziva buretom baruta.

U jeku rata u Ukrajini i odlučne protuofenzive koju je Kijev pokrenuo ovih dana protiv ruskog agresora, u četvrtak je u Samarkandu u Uzbekistanu započeo samit Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Na sastanku SCO-a, prvi put od ruske invazije na Ukrajinu, glavnu riječ vode ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping. Obojica su osudila, kako kažu, pokušaje Zapada da stvori jednopolarni svijet, ali i odaslali poruke da ne odustaju od svojih sfera utjecaja.

Sastanak Putina i Xija očekivano je potvrdio međusobnu podršku Rusije i Kine. Predsjednik Kine, kojoj je Rusija glavni ekonomski partner, prisnažio je da Peking želi preuzeti svoju ulogu velike sile s partnerskom Moskvom. Peking nije podržao niti osudio rusku agresiju na Ukrajinu, zbog čega se Moskva našla pod udarom nezapamćenih zapadnih sankcija. Istovremeno je Rusija ponovila svoju potporu Kini u napetostima s Tajvanom što su dovele do još čvršćeg stava Washingtona, prema kojem SAD neće dopustiti kinesku invaziju na otok pod njegovom zaštitom.

U porukama koje su izmjenjivali Putin i Xi naglašena je namjera Rusije i Kine da 'unesu stabilnost i pozitivnu energiju u svijetu u kaosu'. Valja naglasiti da su te poruke odaslane na sastanku SCO-a koji okuplja velesile Kinu, Rusiju, Indiju i Pakistan, ali i gotovo sve srednjeazijske države koje su nekoć bile članice propalog Sovjetskog Saveza (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan). Radi uvida u širu geopolitičku i geostratešku poziciju te organizacije, treba reći da je Iran u njoj dosad imao status promatrača, poput Bjelorusije i Mongolije, te da se Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska smatraju zemljama partnerima SCO-a.

Prostori zamrznutih sukoba

Uvid u popis zemalja članica sugerira da se, barem kada je riječ o bivšim srednjeazijskim i kavkaskim članicama SSSR-a, radi o prostoru prebogatom naftom i plinom, ali i području tzv. zamrznutih sukoba, u kojima je ratni sukob završio, ali u kojem ni mirovni sporazum niti neki drugi politički okvir nisu doveli do rješenja na zadovoljstvo sukobljenih strana.

Pojam je to koji se učestalo koristi za brojne postsovjetske ratove pa zapadni analitičari, uz rusku agresiju na Ukrajinu i raniju aneksiju istoka te zemlje, pronalaze paralele s ranijim ruskim intervencijama u stvaranju Pridnjestrovlja u Moldaviji, umiješanosti Moskve u sukobe u Južnoj Osetiji i Abhaziji na području Gruzije, kao i u Gorskom Karabahu, oko kojeg se spore Armenija i Azerbajdžan. Potonje kavkaske države ovih dana nakratko su ponovno zaratile, baš kao i Kirgistan i Tadžikistan, zemlje koje su istovremeno obnovile razmjenu vatre u pograničnoj zoni zbog ranijih nesuglasica oko vode.

Podsjetimo, riječ je o dva geografski razdvojena područja koja je nekoć okupljao SSSR, a koja, svaka sa svoje strane, graniče s Iranom i Afganistanom, tradicionalno neuralgičnim točkama po Zapad. U njima bi Moskva, slažu se mnogi, zasigurno ima(la) jednu od glavnih uloga u kontekstu Putinova korištenja politike smrznutih sukoba koji se mogu bilo kada ponovno aktivirati te tako osigurati ruski utjecaj nad politikom i ekonomijom neke države, uključujući zajamčenu prodaju ruskog oružja i tehnike.

Dvije godine koje su prethodile ruskoj invaziji na Ukrajinu sugerirale su da je Rusija usvojila odmjerenu politiku prema postsovjetskom prostoru. Suočena s društvenim prosvjedima u Bjelorusiji, državnim udarom u Kirgistanu, pobjedom proeuropske predsjednice Maie Sandu u Moldaviji, drugim ratom u Gorskom Karabahu i nemirima u Kazahstanu, Rusija je pokazala diplomatsku sposobnost bez žestokog pritiskanja partnera naslijeđenih iz doba SSSR-a. Sve donedavno zapadni analitičari bili su uvjereni da se Putin neće usuditi pokrenuti posvemašnju akciju stvaranja tzv. ruskog svijeta, no rat u Ukrajini promijenio je to iz temelja.

Oprezno balansiranje

Većina zemalja postsovjetskog prostora zauzima oprezan stav prema ratu u Ukrajini, bez otvorene potpore, ali i oštre osude. Procjenjuje se da su bivše sovjetske republike jednako uplašene potencijalnim strateškim i ekonomskim posljedicama ruskih represalija u neposrednoj budućnosti, kao i neizvjesnijom regionalnom i globalnom situacijom. Smatra se i da bi se njihova umiješanost u aktualni rusko-ukrajinski sukob mogla negativno odraziti na njihove odnose s Rusijom, kao i na budućnost regionalnih organizacija pod okriljem Moskve, među kojima su i SCO i Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), Rusijom predvođen vojni savez nastao kao protuteža NATO-u.

Suočene s ratom u Ukrajini, reakcije postsovjetskih republika bile su različite. Samo je Bjelorusija, čiji je teritorij korišten za pokretanje ruske 'specijalne vojne operacije' sa sjevera, u ožujku na Općoj skupštini UN-a glasala protiv rezolucije kojom se zahtijeva hitno povlačenje ruskih snaga iz Ukrajine. Međutim predsjednik Aleksandar Lukašenko dosad se uspješno opirao slanju bjeloruskih trupa na front.

Na drugom kraju postsovjetskog spektra, Moldavija i Gruzija osudile su invaziju i ubrzale svoje napore da se pridruže Europskoj uniji. Prva je, s Ukrajinom, dobila toliko željen status zemlje kandidata u lipnju 2022. dok je Bruxelles zasad tek obećao europsku perspektivu Tbilisiju. Reakcije ostalih zemalja bile su pažljivo balansiranje između neosuđivanja ruske agresije i potpore ukrajinskom teritorijalnom integritetu. Konkretnije, Armenija, Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan suzdržali su se od glasanja na Generalnoj skupštini UN-a dok su ga Azerbajdžan, Turkmenistan i Uzbekistan vješto izbjegli.

Pritom je Kazahstan, kao najvažniji i najbliži ruski partner na postsovjetskom prostoru, najviše iznenadio svojim kritičnim tonom. Predsjednik Kasim-Žomart Tokajev, kojem je Rusija potekla u pomoć tijekom nereda u siječnju, otvoreno je izjavio da priznaje teritorijalni integritet Ukrajine, a drugi visoki dužnosnici Kazahstana rekli su da neće priznati neovisnost narodnih republika Donjeck i Lugansk. Pored toga, jasno su poručili da će odbiti moguću upotrebu snaga CSTO-a na ukrajinskom tlu kako bi se spriječile moguće zapadne sankcije.

Ostale susjedne zemlje bile su diskretnije i nisu davale javne izjave koje bi mogle izazvati bijes Rusije. Tek se Gruzija usudila izjaviti da se u potpunosti pridržava financijskih sankcija nametnutih Rusiji. Ipak, većina nekadašnjih istočnih sovjetskih republika dopustila je skupove građana u znak potpore Ukrajini i poslala humanitarnu pomoć, istovremeno pozivajući na diplomatsko rješenje.

Ova balansirajuća reakcija može se objasniti sigurnosnom i gospodarskom ovisnošću o Moskvi, a koja ostaje središnji igrač u regiji unatoč postupnom gubitku utjecaja u korist drugih aktera. Zamrznuti sukobi i prisutnost ruskih vojnih baza, kao i značajnog broja ruskog govornog stanovništva kojim se može manipulirati, čine ove zemlje ranjivima po pitanju vlastite sigurnosti.

Potiho učvršćivanje suvereniteta i nacionalnog identiteta

Nekoliko srednjoazijskih država vidi Rusiju kao jamca svoje sigurnosti u kontekstu nestabilnosti u Afganistanu. Armenija, zemlja bez izlaza na more koja djeluje u neprijateljskom okruženju oblikovanom povijesno složenim odnosima s Turskom i Azerbajdžanom, iznimno ovisi o Rusiji u pogledu svoje sigurnosti. Slična je situacija s još nekoliko ruskih susjeda koji koriste Rusiju kao glavnog dobavljača cjenovno pristupačnog oružja i dostupnog partnera koji osigurava obuku. Rusija, također, ostaje glavni trgovinski partner u području dobavljača energije, relativno povoljnih kredita i tranzita roba na istoku bivšeg komunističkog carstva na koje je 'bacila oko' i Kina.

Kazahstan, primjerice, ovisi o Rusiji u dopremanju svoje nafte u Europu, a Rusija ga je, pod raznim izlikama, pokušala zastrašiti obustavom tranzita kazahstanske nafte u Europu preko Kaspijskog naftovodnog konzorcija (CPC). Naposljetku, Rusija prima velik broj radnika migranata, posebno iz središnje Azije, a njihovi financijski transferi važan su izvor prihoda za proračune zemalja podrijetla i svako njihovo smanjenje predstavlja rizik od ekonomske i socijalne destabilizacije.

No oprezna neutralnost postsovjetskih zemalja ne bi trebala zavarati. Te države već više od tri desetljeća rade na učvršćivanju svoje suverenosti i nacionalnog identiteta. Stoga nitko od njih ne može odobriti invaziju na susjednu državu, čija je neovisnost od Kremlja stečena iste godine kao i njihova.

Uz to, pozivi nekih ruskih političara ili propagandista na 'denacifikacija' Kazahstana ili ruske prijetnje Pridnjestrovlju izazivaju strah i udaljavanje od Moskve. Ruska agresija na Ukrajinu, igranje isključivo po pravilima Moskve i prijetnje 'specijalnim vojnim operacijama' za slučaj skretanja s Putinova puta mogli bi potaknuti članice Zajednice neovisnih država (ZND) da intenziviraju partnerstva s drugim globalnim i regionalnim igračima poput već spomenute Kine, ali i Turske, Irana, Indije, pa i Europske unije, kako bi diversificirali svoj diplomatski, gospodarski i energetski manevarski prostor i izbjegli jednostrane ovisnosti.

Naprimjer, od početka rata u Ukrajini, Turska je potpisala veliki ugovor o strateškom partnerstvu i Sporazum o preferencijalnoj trgovini s Uzbekistanom, ugovor o strateškom partnerstvu koji predviđa stvaranje tvornice bespilotnih letjelica ANKA s Kazahstanom te deklaraciju o prometnom koridoru istok-zapad s Kazahstanom, Azerbajdžanom i Gruzijom.

Testiranje globalne budućnosti

Rat u Ukrajini je i pravi test za budućnost regionalnih organizacija i integracijskih procesa na ovom prostoru pod ruskim vodstvom, osobito Euroazijske ekonomske unije (EAEU) i CSTO-a. Zabranu ruskih vlasti za izvoz žitarica u ožujku Kazahstan je osudio kao suprotnu pravilima i interesima EAEU-a. Kazahstan ne podržava ni pokušaj Rusije da CSTO-u nametne obavezu sudjelovanja u mirovnim operacijama koje provodi. Strah od ruskih ekspanzionističkih ambicija i želja da se zaštiti suverenitet bivših sovjetskih zemalja stoga može usporiti ili čak blokirati razvoj ovih organizacija.

Ne treba smetnuti s uma to da neke od bivših sovjetskih republika u središnjoj Aziji, popularnih 'stanova', vode i multivektorsku vanjsku politiku koja se, uz Rusiju i Kinu, oslanja na dobre odnose sa SAD-om. Pritom srednjeazijski 'stanovi' znaju da su viševektorski odnosi dugoročno važni i da su prethodni čelnici nekih mladih država s tog područja, a koji su pokušavali natjerati velike sile jedne protiv drugih, redovito završavali kao gubitnici.

No to balansiranje je sve teže, ako ne i nemoguće kako se produžava rat u Ukrajini i sve učestalije iskri u drugim bivšim državama pod moskovskim utjecajem. Zbog sve većeg pritiska Zapada, otkazivanja ruskih investicijskih projekata u regiji, mogućeg kolapsa tržišta rada i upitne održivosti Euroazijske ekonomske unije pod kontrolom Moskve trenutno je teško Rusiji biti susjed, a još manje prijatelj. S druge strane niti jedna od tih država nije toliko nerazborita da zarati s njome.

Dodatno zabrinjava to što aktualna razina neprijateljstva između Rusije i Zapada potkopava dosadašnje zajedničke napore za stabilizaciju Afganistana. SAD je, podsjetimo, u samo šest mjeseci odlučio odustati od velike sigurnosne obaveze u regiji, a nešto kasnije, posjetom predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, odaslao je snažnu poruku potpore državi koju Kina smatra svojim teritorijem. Time su odnosi Washingtona i Pekinga dosegnuli najkritičniju točku u posljednjih desetak godina, a sve to miriše na niz tempiranih bombi čija svaka pojedinačna ili istovremeno zajednička eksplozija posljedično prijeti nečim što je poznato kao svjetski rat.