Povjerenica EU-a za unutarnje poslove Cecilia Malmstrom, velika zagovarateljica zakona, Šveđanka koja posjećuje skloništa za žene žrtve traffickinga na Balkanu, napomenula je u utorak da pranje novca pomaže održavanju luksuznog života krijumčara droge i oružja te onih koji zatvaraju žene u bordele.

'Prljavom novcu nema mjesta u našoj ekonomiji', rekla je Malmstrom.

Predložene su i dodatne sankcije za osobe uključene u pranje novca, poput ukidanja bankovnih licenci, zabrane članstva u upravnim odborima te javno imenovanje i sramoćenje, izvještava EUobserver.

Prema novom zakonu, svaka tvrtka mora imati ažurirane informacije o vlasnicima i objelodaniti ih istražiteljima.

Trgovci skupim proizvodima i predmetima, poput dijamanata i krzna, morali bi dodatno provjeravati klijente koji iznose veće od 7.500 eura plaćaju u gotovini i prijavljivati sumnjive transakcije. Kockarnice, uključujući internetske, trebale bi provjeravati sve transakcije veće od 2.000 eura.

Države članice EU-a pozivaju se na osnivanje 'financijskih obavještajnih jedinica' koje će razmjenjivati informacije 'spontano i na zahtjev' kako bi se lakše povezale sve točke u prekograničnim putovima novca.

Od 2005. godine taj nacrt zakona treći je pokušaj Europske komisije da učvrsti standarde. Nedavni niz skandala pokazuje da postoji ima još puno prostora za poboljšanja.

Bankovni izvještaji upućuju da su ubojice ruskog antikorupcijskog aktivista Sergeja Magnitskog oprale desetke milijuna eura novca ukradenog u Austriji, na Cipru, u Estoniji, Finskoj, Latviji i Litvi.

U prosincu prošle godine SAD je naredio britanskoj banci HSBC da plati kaznu od 1,4 milijarde zbog pranja gotovine kolumbijskih i meksičkih narkobosova. U kolovozu SAD je optužio britansku banku Standard Chartered Bank za skrivanje nezakonitih iranskih transakcija teških 201 milijardi eura.

'Čiji je to uopće novac?'

Neki europarlamentarci, koji će uz države članice raspravljati o nacrtu zakona u razdoblju od iduće dvije godine, izrazili su zabrinutost da bi stroge odredbe mogle kršiti privatnost. Drugi pak kažu da su odredbe preblage.

U mnogim tvrtkama koje prodaju stvarne proizvode ili usluge jasno je tko što posjeduje. No oni koji žele sakriti svoje bogatstvo otvaraju kompanije u državama labavih nadležnosti, poput Cipra, Luksemburga ili Ujedinjenog Kraljevstva, koje u njihovo ime kontroliraju provizorni direktori ili upravitelji. Takve tvrtke potom postaju vlasnice novih sličnih tvrtki na drugim lokacijama, multiplicirajući slojeve tajnovitosti.

Problematična je odredba prema kojoj osoba koja posjeduje manje od 25 posto tvrke ne mora biti prijavljena. Ništa se ne čini ni s 'dionicama na donositelja'.

Dionice na donositelja, poput novčanica, dokumenti su čije fizičko posjedovanje omogućuje status vlasništva nad kompanijom. Takve dionice karakterizira to što na njima nije naznačeno ime imatelja, pa su podobne za prijenos bez kontrole na koji je način i kojim sredstvima kupljena od ranijeg imatelja. UK, najveći financijski centar EU-a, jedno je od posljednjih nadležnosti u svijetu koje ih još uvijek odobrava, unatoč pozivima Svjetske banke da ih ukine. U nacrtu zakona Europske komisije te dionice spominju se tek kao 'rizik'.

Zakoni ne zaustavljaju kriminal

Transparency International tvrdi da stvarni problem nije izostanak zakona, nego volje da se pravila provedu.

Istraživanje iz 2011. o tome koliko se poštuju postojeći zakoni ukazalo je na velike razlike između nacionalnih običaja u financijskom poslovanju.

Prethodni zakoni EU-a već su zahtijevali od banaka, bilježnika, računovođa, odvjetnika i posrednika na tržištima nekretnina da vlastima prijave sumnjive transakcije.

Na Cipru, bankovnom offshore centru, 2009. podneseno je 428 prijava, dok ih je u Estoniji, koja ima otprilike jednako stanovnika, podneseno čak 4,534. U Austriji, čije banke caruju u postkomunističkim državama, 2008. podneseno je 1.059 prijava, dok je godinu dana kasnije u Finskoj podnesena 27.781 prijava. Nizozemska je, međutim, posramila sve ostale, sa 163.933 prijave podnesenih 2009. godine.