Venecija je zapravo grad naopake šume. Njene kamene palače i crkve oslonjene su na gusto postavljene drvene stupove – pilote – čiji vrhovi leže zakopani u mulju. Koristilo se lokalno drvo – ariš, hrast, joha, bor, smreka i brijest – u duljinama od nekoliko metara. Iako se na prvi pogled čini nevjerojatnim da drvo može izdržati stoljećima u vodi, znanstvenici potvrđuju da je to moguće zbog specifičnih uvjeta u venecijanskoj laguni.

Piloti su zabijani u spirali

„Sustav temelja funkcionira jer je sastavljen od drva, tla i vode“, objašnjava Nicola Macchioni iz talijanskog Nacionalnog istraživačkog vijeća. „Tlo stvara okruženje bez kisika, voda održava oblik drvenih stanica, a drvo pruža trenje. Bez jednog od tih triju elemenata – sustav se urušava.“

Piloti su zabijani u spirali, počevši od ruba građevine prema sredini, u pravilnom ritmu koji su radnici, tzv. battipali, održavali pjesmom. Ovi majstori imali su važnu ulogu u gradnji grada, a njihova je profesija bila toliko cijenjena da su imali vlastite pjesme – slavili su Veneciju i dozivali smrt tadašnjem neprijatelju, Turcima.

Inženjering star tisućljeće i pol

Temelji se ne oslanjaju na stjenovitu podlogu, kao što je to slučaj u Amsterdamu ili mnogim sjevernoeuropskim gradovima, već funkcioniraju zahvaljujući trenju između pilota i tla – princip koji danas poznajemo kao hidrostatski tlak. Drvo nije zaštićeno zato što kisik ne dopire do njega, nego zato što su u tim uvjetima bakterije sporije i slabije od gljivica i insekata koji drvo inače razaraju.

„Ima li razloga za zabrinutost? I da i ne, ali svakako bismo trebali nastaviti istraživanja“, kaže Caterina Francesca Izzo, profesorica ekološke kemije i baštine na Sveučilištu u Veneciji. Upravo je ona vodila istraživanje temelja venecijanskih crkava, uključujući i poznati zvonik crkve Frari, koji tone oko jedan milimetar godišnje, piše BBC.

Ispod bazilike svetog Marka nalazi se 10.000 hrastovih pilota, dok most Rialto stoji na njih 14.000. Piloti su tada rezani kako bi se izravnali, a na njih su postavljane grede ili ploče (zvane zatteroni) koje su služile kao podloga za građevinski kamen. Hrast, najizdržljivije drvo, kasnije se koristio isključivo za brodove zbog svoje vrijednosti.

Venecija – škola šumarstva

Zbog goleme potrošnje drva, Mletačka je republika među prvima u Europi počela razvijati održivo šumarstvo. „Venecija je izmislila šumarstvo“, tvrdi Macchioni. „Prvi šumarski dokument u Italiji potječe iz 1111. godine i dolazi iz doline Fiemme.“ Tamošnja šuma jele i danas je bujna, za razliku od Engleske koja je već u 16. stoljeću patila od nestašice drva.

Tisućljetna briga o šumama Veneciji je osigurala trajnost i stabilnost. Premda se danas temelji građevina oslanjaju na beton i čelik, njihov vijek je često ograničen na svega 50 godina. „Naravno, mogu trajati i dulje, ali kad gradimo kuće i industrijske objekte, standard je 50 godina vijeka“, objašnjava Alexander Puzrin, profesor geomehanike na ETH-u u Zürichu.

Fascinacija koja traje

U novije vrijeme raste interes za korištenje drva u graditeljstvu, osobito u obliku drvenih nebodera – drapsera – koji kombiniraju estetiku, održivost i otpornost na potrese. No ono što je fascinantno jest da su Venecijanci, bez strojeva i formalnog znanja o mehanici tla, uspjeli stvoriti sustav temelja koji i danas izaziva divljenje inženjera diljem svijeta.

„Ti ljudi nisu studirali geotehniku, a ipak su stvorili nešto o čemu danas možemo samo sanjati“, kaže Puzrin. „Bili su genijalni, intuitivni inženjeri koji su iskoristili sve posebne uvjete na najbolji mogući način.“