U prošlotjednom tekstu o japanskim horor filmovima ostavili smo Zemlju Izlazećeg Sunca u ruševinama izazvanim kako prirodnim nepogodama u vidu potresa tako i društveno-političkima, izraženim u ratnim razaranjima. Ovaj tjedan pratimo što se u J-hororu događalo u pedesetima i šezdesetima
Japanski ratni horor kulminirao je bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, posljedice toga snažno su djelovale na japansko društvo pa su nastalu stravu i užas stalno iznova prepričavali mnogi japanski filmski redatelji. Najznačajniji film tog razdoblja je svakako Godzilla Ishiro Honde – metaforički strah od atomskog rata i radijacijske zagađenosti u sveopćoj hladnoratovskoj nesigurnosti. Godzilla je i klasičan primjer japanskog razmišljanja da sve negativno dolazi izvan Japana, radioaktivno čudovište je stranac koji napada japanski kolektivitet, a može ga se pobijediti samo zajedništvom, ako ga se ne može izbjeći ili bar primiriti. Osnova takvog razmišljanja leži u šintoizmu, originalnoj religiji Japana.
Šinto religija se sastoji od koncepata kojim su uređeni odnosi unutar društva i pojedinca, ali i odnosa prema prirodi te posebno prema mrtvima. Po šinto vjerovanju kami, duše umrlih nastanjuju svijet paralelan svijetu živih zajedno s duhovima prirode, a neispunjenje ili narušavanje šinto koncepata uzrokuje povratak duhova u svijet živih. U spiritualnom svijetu živi osam milijuna kamija i svi su neutralni, hoće li se manifestirati kao zli ili dobri, ovisi o okolnostima i odnosu čovjeka prema njima. Duhovi umrlih stapaju se sa svojim precima, lokalnim božanstvima i na kraju s arhetipskim kamijima koji utječu na psihofizičko stanje živih, ali i prirodu koja ih okružuje jer iz vode i zemlje dobivaju hranu za život.
Zapadnjačka horor kinematografija zlo interpretira kao psiho-seksualni problem sa strukturom bajke u kojoj heroj ubija čudovište i spašava damu u nevolji uz transformaciju heroja iz dječaka u muškarca. Japanski horor filmovi zbog snažne podloge u šintoizmu imaju drukčiji odnos prema zlu, samo narušavanje šinto harmonije može dovesti do toga da neka osoba čini zlo sebi ili drugima. Jedan od najčešće filmski prikazanih tipova narušavanja šinto postavki možemo vidjeti u filmu Kenji Mizoguchiya Ugetsu Monogatari (Priče mjeseca i kiše). Koncept (harmonija unutar obitelji) i on (odgovornost obaveze) snažno su uzdrmani u priči o lončaru Genjuru zavedenom od ženskog duha gospe Wakase. Zbog iluzije materijalnog i putenog Genjuro je zapostavio vlastitu obitelj, no kazna ga stiže kad pomisli da mu je oprošteno: zaspavši u naručju supruge, sljedeće jutro otkriva da je i ona u međuvremenu postala duh – stradavši dok je bila napuštena i bez zaštite.
Od samuraja se također očekivalo da se pridržavaju šinto običaja, ali i da stoički ispunjavaju svoje zadaće propisane bušido kodeksom. No i samuraj je samo čovjek pa na svom putu dosljednosti može upasti u razna iskušenja. Samuraji u J-hororu najčešće sagriješe strašću za materijalnom dobiti i bešćutnosti prema drugima koja može voditi do nasilja, pa čak i do ubojstva. Osobito okrutni mogu biti prema ženama. Legende o osvetama ženskih duhova onryō (Yotsuya Kaidan, Okiku) spadaju među najčešće interpretirane japanske priče strave i užasa. Žene koje su dosadile ili postale prepreka za stjecanje bogatstva, muški partneri (obično samuraji bez gospodara) ubijali su i obično bacali u bunare, močvare ili rijeke.
Time dolazimo do motiva vode, često zastupljenog u J-hororima. Voda predstavlja jake emocije, koje dovode do tragedije i zločina. Koncept vode u šintoizmu je također važan jer voda služi za pročišćenje, dok tamna voda iz koje se onryō vraćaju u svoj osvetnički pohod označava neriješeni odnos duha i žrtve te nemogućnost oprosta i razrješujućeg pročišćenja. Osvetnički duh onryō uvijek je odjeven u bijeli kimono i ima dugu crnu raspuštenu kosu, što će nam pomoći razjasniti ikonografiju japanskog tehno horora predvođenog serijalom Ring na prijelazu u novi milenij.
