Zapadnjačka kinematografija, prvenstveno Hollywood, rijetko je obraćala pažnju što se događa u istočnom filmskom dvorištu. Promatrajući žanrovski film poput horora čini se da su Amerikanci posebno izlizali svaki mogući stereotip i našli se bez svježih ideja i autora koji bi se njima bavili. A onda se pojavio širokopojasni internet i potpuno besplatno podijelio Zapadu japansku pop kulturu
Pucanje japanskog ekonomskog balona krajem osamdesetih ozbiljno je uzdrmalo i japansku kinematografiju upalu u svojevrsnu dekadenciju nakon podilaženja nekim zapadnjačkim filmskim idejama. Američki slasheri dobili su svoj pandan u Japanu u brutalnim filmovima o serijskim silovateljima, pojava Egzorcista Williama Friedkina ostavila je velik impresivni odjek s nekoliko okultnih horor serijala, a nakon trilogije 'žive smrti' George A. Romera i zombiji su se pojavili i na japanskom filmskom tržištu.
Propašću velikih filmskih studija u Japanu rad na filmu se počeo tretirati kao skupa djelatnost; gotovo preko noći srezani su budžeti, a produkcija svedena na minimum prosječne televizijske. Japan se do danas nije vratio na velike studijske projekte, tek rijetki redatelji dobivaju priliku snimati veće filmove, a ako u tome uspiju, onda to često rade u suradnji s ostalim azijskim i zapadnjačkim filmskim kućama. Nastali vakum bio je idealan za otvaranje novih 'filmskih' radnih mjesta, prvenstveno u animacijskim studijima i pri izradi videoigara te jačanju autorske originalnosti i snalaženju u smanjenim produkcijskim uvjetima. Japanci su se ozbiljno prihvatili ovog segmenta tržišta i uskoro su anime i videoigre postale značajan japanski izvozni proizvod, a novi japanski redatelji dobili kultni status.
Na prijelazu stoljeća, zahvaljujući širokopojasnom internetu, omogućena je brza kulturna razmjena između Istoka i Zapada. Stasale su nove generacije željne dijeljenja naučenog iz stranih kultura, i to potpuno besplatno, često ne obazirući se na autorska prava filmskih radnika, glazbenika ili crtača stripova. Da nije bilo velike internetske invazije anima prije desetak godina, pitanje je kada bi i bi li uopće Zapad postao svjestan novih remek-djela J-horora.
Početkom novog milenija pojavili su se u Japanu značajni filmski redatelji odraslih na američkom žanrovskom filmu. Jedna od najznačajnijih osoba novog J-horora i osoba zaslužna za proboj japanskog filma i redatelja na zapad je svakako Hideo Nakata, tvorac kultnog serijala 'Ring' (Krug). Po istoimenom romanu Koji Suzukija ostvario je više no impresivnu priču strave i užasa koja će još dugo biti među najupečatljivijim, ne samo japanskim horor uracima. Slijedi Takashi Shimzu s prokletstvom 'Ju-on' (Kletva), serijala kojeg se ne može riješiti ni nakon devet filmova rađenih u različitim formatima i za različita filmska tržišta. Takashi Miike slovi kao redateljski stroj koji svake godine izbaci po nekoliko filmova, no posebno je omiljen upravo zbog horora Ōdishon (Audicija), Chakushin Ari (Jedan propušteni poziv) ili filmova koji s hororom opasno graniče poput Koroshiya 1 (Ichi – Ubojica broj 1), trilogije 'Dead or Alive' i ostalih.
Upravo spomenuti redatelji rodonačelnici su nove podvrste, tehno horora, distopijskog pogleda na društvo kojem sav tehnološki napredak nije donio spokoj i sigurnost. Suvremena tehnologija je prikazana kao povod otuđenju od društva, a ljudska jedinka je rastrgana u stalnom odašiljanju i primanju užasavajućih poziva u pomoć za komunikacijom s drugima. Najnoviji modeli televizora, mobitela i računala postaju prozor u svijet mrtvih i napuštenih, a time i njihova vrata za povratak u naš svijet baš kao u spomenutom filmu 'Ring' ili uratku Kiyoshija Kurosawe 'Kairo' (Puls).
Za primijetiti je da Zapad uspješno nastavlja prodavati 'američki san' čak i u žanrovskom filmu poput horora, dok Daleki istok inzistira na 'japanskoj noćnoj mori' koja se s gradskih ulica uvukla u kuće, među članove obitelji. Novi japanski horori progovaraju o nasilju u obitelji nastalom nakon višestrukog stresa uzrokovanog bjesomučnim tempom kako bi se stvorilo što naprednije tehnološko društvo. Rezultat su obiteljske tragedije, ubojstva i samoubojstva onih najranjivijih, djece i žena, a duhovi raspuštene crne kose u bijeloj halji i usamljene dječje ruke koje vas dodiruju u mraku dizala samo su svjedoci da nešto ipak ne radimo kako treba.
