Odjeknula je ovaj tjedan izjava diplomata i bivšeg hrvatskog veleposlanika u Ukrajini Đure Vidmarovića da se nalazimo na pragu trećeg svjetskog rata. Do takvog zaključka došao je slušajući izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina, ali i na temelju najnovijeg razvoja događaja s Ukrajinom.

A o toj državi podosta zna. Bio je hrvatski veleposlanik u Ukrajini od 1994. do 1995. i ona mu se toliko uvukla u srce da je i predsjednik Hrvatsko-ukrajinskog društva u Zagrebu. U razgovoru za tportal otkriva koliko se Ukrajina promijenila u zadnjih tridesetak godina te što je prethodilo krvavom ratu kojem svjedočimo.

'Iako nisam živio tamo nakon što sam otišao, posjećivao sam Ukrajinu. Uz ogradu mogu kazati da su promjene u tom razdoblju ipak znatne. Ukrajina se ekonomski vezivala uz zapadne zemlje, posebno u agraru i prometu, a i politički je težila zapadnoeuropskim integracijama. S druge strane, napetost s Ruskom Federacijom bila je sve naglašenija i očitija. Isto tako, tada smo to zvali separatistički pokret na Krimu - njihove namjere bile su jasnije i javnije: želja za izdvajanjem iz Ukrajine i pripajanjem Ruskoj Federaciji. Čak su i vrijeme prilagodili moskovskom vremenu. U vrijeme nakon mog mandata, a prije rata, Ukrajinska pravoslavna crkva dobila je od vaseljenskog patrijarha Bartolomeja tomos, odnosno važan dokument kojim joj je vraćena autokefalnost. Time je i nacionalni korpus objedinjen jer je i ta vjerska podjela bila prepreka unutrašnjoj stabilnosti. Na nju su dugo i snažno računali iz Moskve jer se ta ideja ruskog mira temeljila na vjerskoj komponenti i granicama nekadašnje srednjovjekovne ukrajinske države koja se zvala Kijevska Rus. Tomos je psihološki snažno djelovao', kaže nam Vidmarović.

No Ukrajina se mijenjala i na unutrašnjem političkom planu i sve su vidljivije bile podjele između prosovjetskih ljevičarskih stranaka, koje su predvodili Viktor Janukovič i stranka Regional, te prozapadnih političkih stranaka s liderima Petrom Porošenkom i Julijom Timošenko.

'Došlo je do one poznate revolucije na Majdanu i krvoprolića, kojim zapravo počinje vojni obračun s Ruskom Federacijom. Naime predsjednik Janukovič prebačen je u Moskvu, željelo se time izazvati krizu. Međutim ukrajinski parlament, Vrhovna rada, nastavio je djelovati jer zastupnici Regionala nisu pošli za svojim predsjednikom. Nakon toga Rusija je anketirala Krim bez ispaljenog metka, s vojskom kojoj su skinuli oznake da se ne vidi kome pripada, a ujedno je vojno zapovjedništvo ukrajinske flote izdalo zemlju i prešlo na stranu okupatora. Tada sam bio u Ukrajini i to je za mene bio šokantan detalj koji je pokazao da se Ukrajina ne može othrvati ruskoj agresiji bez pomoći Zapada. Trebala je pod hitno konsolidirati svoju oružanu silu te dobiti vrlo školovan i sposoban visoki vojni kadar jer je većina prešla na stranu Rusije', govori bivši veleposlanik.

Tek kada su separatisti u regijama Doneck i Luhansk iskoristili tu ukrajinsku slabost i proglasili autonomiju, Zapad se probudio i shvatio da mora reagirati. 'Tada je postalo jasno da je na djelu stvaranje tzv. velike Rusije. Tada sam pisao u knjigama da je na djelu situacija na koju svi moraju računati. Jer, ponavljam, Rusija je okupirala trećinu siromašne, neutralne Moldavije i tamo formirala paradržavu Transdnjestriju, a svijet je šutio. Okupirali su vrlo lijepu obalnu pokrajinu u Gruziji, Abhaziju, i opet je Zapad šutio. Priznali su još jednu gruzijsku pokrajinu, Južnu Osetiju, i opet je svijet šutio. Kada su krenuli na Krim, Zapad je još šutio. Kada su dijelovi Ukrajine inkorporirani u sastav Ruske Federacije, onda je došlo do glave zapadnim zemljama da se događaju neke krupne političke i vojne stvari. Pa čak i kada je počela ruska invazija 24. veljače 2022. godine, skoro tjedan dana Ukrajina je bila sama, a ruski vojnici su krenuli prema Kijevu misleći da će pasti za dva, tri dana. Pokazalo se da je ukrajinska vojska sazrela, formirala se, konsolidirala i da je uspjela obraniti Kijev, ali i da građani nisu prihvatili okupaciju. Nakon što su obranili Kijev počela je dolaziti pomoć sa Zapada', napominje Vidmarović.

Iako se Ukrajina, uz pomoć Zapada, već drugu godinu brani od puno moćnijeg neprijatelja, Vidmarović napominje da je tom agresijom počeo treći svjetski rat.

Nema ustupaka za agresora

'Počeo je i nešto ranije, ali sad je negativno zablistao punom žestinom. Zašto žestinom? Jer je oko šest milijuna ljudi prognano, gradovi su razoreni, imamo tlo zasijano minama, za koje će trebati 100 godina da se očisti. Dakle kolaps, armagedon stvoren je u tom dijelu Ukrajine koji se našao na udaru moćne sile. A kako će završiti? Pratim što se događa i moram upozoriti, i kao diplomat i kao političar, da su na političkoj sceni dvije tendencije. Jedna je chamberlainovska, a koja kaže da je rata dosta i da treba tražiti rješenje, znači kompromis s Putinom, takav da se žrtvuje ukrajinski teritorij.

Druga je tendencija razumnih ljudi, a to je da se agresora ne može zadovoljiti ustupcima, on kompromis shvaća kao ustupak i kreće dalje. Da se Ukrajinu i prisili na takav kompromis, to ne bi zaustavilo Putinovu ekspanziju i dobro to shvaćaju u Finskoj, Švedskoj, baltičkim republikama, gdje je vojska u stanju gotovosti jer su svjesni što im se može dogoditi', kaže nam Vidmarović.

Međutim Vidmarovića zabrinjavaju i neke izjave koje su stigle iz nekih članica EU-a prošli tjedan. Tako je mađarski desni političar Laszlo Toroczkai poručio da u slučaju poraza Ukrajine Mađarska polaže pravo na Zakarpatje, a samo nekoliko dana kasnije čelnik krajnje desne rumunjske stranke Savez za uniju Rumunja Claudiu Tarziu zatražio je da njegova zemlja pripoji dio Ukrajine.

'Htio sam skrenuti pozornost na to da se na političkoj sceni pojavljuju tendencije koje računaju na poraz Ukrajine i njezino komadanje. To je slično kao situacija kada su Sovjetski Savez i Njemačka podijelili Poljsku. Mađarski političar kaže - pripojit ćemo dijelove Ukrajine u kojoj žive Mađari, a u Rumunjskoj se javljaju iste tendencije. To su ružne igre na svjetskoj pozornici, a onda se otvaraju nova bojišta koja slabe Ukrajinu i stavljaju je u drugi plan. Treći svjetski rat je u punoj snazi, samo nisu iskorišteni atomski potencijali, nijedan se ne usuđuje prvi pritisnuti atomsko dugme. Uglavnom, rat traje, ljudi ginu, razaraju se materijalna dobra na stravičan način, a ni mi kao država od toga nismo daleko. I taj naš Balkan je trusno područje, svako malo netko izleti s nekim idejama u Republici Srpskoj ili Srbiji', upozorava Vidmarović.

Nestabilna Europa

Stanju u Ukrajini ne pomaže ni odugovlačenje sa slanjem pomoći sa Zapada. Ovaj tjedan Europska unija je uz velike muke i prijetnje mađarskog premijera Viktora Orbana ipak uspjela odobriti novi paket pomoći, no Kongres u SAD-u još je uvijek nije odobrio. Postoji li mogućnost da Ukrajina uskoro ostane sama, pitamo Vidmarovića.

'Sada je, diplomatski rečeno, Putin u prednosti. Europska unija sama po sebi vojnički nije snažna, a Njemačka je ekonomski u kolapsu, što čini Europu nestabilnom. Mađarska politika jasna je oko ovih izjava o komadanju Ukrajine. S druge strane oceana računaju na to da je SAD podijeljen unutar sebe te čekaju novog, bivšeg predsjednika koji je dao nekoliko zabrinjavajućih izjava. Sve miriši na novi München, na najavu sporazumijevanja s Putinom, i to na račun ukrajinskog naroda. To je samo davanje krila planu o stvaranju tzv. velike Rusije. Aktualni američki predsjednik Biden opet ima svojih problema jer i godine čine svoje, a tu su i problemi na granici s izbjeglicama. Nijedan analitičar ne bi se usudio sto posto prejudicirati situaciju, a ja samo vjerujem i nadam se da će svjetski lideri učiti iz povijesti', kaže nam Vidmarović.

U takvoj situaciji punoj napetosti u Europi nije ni čudo da su države odlučile uzeti stvar u svoje ruke i počele se pripremati na najgore scenarije. Finska i Švedska pohitale su priključiti se NATO-u, u Švedskoj otvoreno govore građanima da se pripreme za rat, a u Hrvatskoj se otvorilo pitanje ponovnog uvođenja vojnog roka.

'S obzirom na to da treći svjetski rat traje na ovaj način, potrebno je imati vlastitu obrambenu snagu. Hrvatska je dio NATO-a koji garantira, ako vas netko napadne, da će svaka članica biti zaštićena, međutim u ovom geopolitičkom području, u 'regionu', situacija nije transparentna. Čim Srbija uvodi vojnu obavezu i kupuje naoružanje, a tu je i Republika Srpska koja prijeti odcjepljenjem, potrebno je razmisliti o kapacitetima naše vlastite obrane ili barem odvraćanja te psihološki i diplomatski dati do znanja da računamo na samoobranu. Zato jesam za uvođenje vojne obaveze, ali ne kao nečeg represivnog, čime ćemo maltretirati mlade, nego kao dijela naše državne situacije i svijesti što se sve može dogoditi', stav je Vidmarovića.

Bliski istok

No ne vrije samo u Europi. Sukob Izraela i Hamasa probudio je duhove na Bliskom istoku, a uz napade jemenskih hutista, koje podržava Iran, sada i napada proiranskih organizacija na američke vojnike u Jordanu, prijeti i veći otvoreni rat između SAD-a i Irana.

'Mislim da neće doći do rata jer je Iran indirektno zamolio ispriku od Amerike, odnosno paramilitarna iranska organizacija preuzela je odgovornost, pokunjila se i rekla da to više neće raditi. Svjesni su da bi taj rat bio strašan i krvav. Sjećamo se što se dogodilo s Irakom, a ni dandanas nije stabiliziran. Iran je ipak stabilna, monolitna država i onaj tko bi želio ući u rat s njim morao bi snažnim oružjem razoriti prijestolnicu i vojne baze, a onda bi sukob postao nesaglediv. Nemojmo zaboraviti da Iran ima i odnose s Putinom, da ga snabdijeva nekom vrstom oružja i time sudjeluje u ratu u Ukrajini. A imamo i Izrael u zamahu, koji pokazuje veliku vojnu snagu', kaže Vidmarović.