Početkom 2010., dvorac je, nakon godina čekanja, Ministarstvo kulture (Uprava za zaštitu kulturne baštine) upisalo kao kulturno dobro, ali ni to mu nije pomoglo da postane nešto bolje od onoga što je danas – ruglo na kraju sela. Dvorac je, naime, u potpuno derutnom stanju, a prije godinu i pol dana urušila mu se jedna od tri kule. Trenutačno je u vlasništvu Zdravka Ivića i Tomislava Grozaja koji su ga kupili prije petnaestak godina kada je u njemu bila smještena gostionica Bunker.

'Ima interesa. Raspituju se ljudi od Amerike, preko Kanade, Luksemburga, a bio je jedan iz Belgije. Baš smo prošli tjedan očistili dvorac od smeća koje se nakupilo u njemu i konačno smo se dogovorili da ide cijeli u prodaju. Moj je dio nešto veći i ja sam svoj dio prodavao samostalno, ali ljudi koji bi kupili žele sve pa smo se sad konačno dogovorili', kazao nam je Ivić.

Upitan je li u trenutku kupnje već na umu imao preprodaju ili je u njemu mislio nešto raditi, Ivić navodi kako je planova bilo, ali su propali i dodaje da, kada bi ga prodavao ispod navedene cijene, bio bi samo na gubitku.

Mali Tabor spominje se prvi put u pisanim izvorima na kraju 15. stoljeća. U fasciklima arhiva obitelji Ratkaj nema podataka koji bi sa sigurnošću ukazivali na vrijeme i njegove graditelje. Od druge polovine 13. stoljeća, obližnji plemićki grad Vrbovec sjedište je vrbovečkoga ili velikotaborskog vlastelinstva, čijom propasti sredinom 15. stoljeća kaštel Mali Tabor preuzima njegovo sjedište.

Od 1490. do 1504.,  u posjedu je hrvatsko-ugarskog bana Ivaniša Korvinapotom Jurja Brandenburškog (1509. - 1524.) koji ga prodaje obitelji Ratkaj. U njihovu je vlasništvu sve do 1793., kada ga nasljeđuje njihov nećak, barun Josip Wintershoffen.

Kasnijim ženidbenim vezama Mali Tabor dolazi u vlasništvo obitelji Jelačić, a zatim baruna Kavanghačiji su potomci držali dvorac do kraja Drugog svjetskog rata, da bi ga nakon toga preuzela država odnosno poduzeće OPZ Hum na Sutli.