Nakon trideset godina života na otoku, moramo joj vjerovati kada kaže – žao mi je što sam došla u Hrvatsku. Ipak, žaljenje je Britanki koja je Hrvatskoj ostavila najbolje godine, tek marginalna emocija. Cura iz Hackneyja odradila je po viškim vinogradima komunizam, ratne godine, divlje devdesete, otvorila restoran, podigla djecu, razvela se i... što sad? Sad je vrijeme za Facebook, selfieje, chatove s tipovima i nekoliko komentara o zemlji u kojoj se obrela daleke 1976. i, eto, ostala...
Bile su sedamdesete i ValerieRoki je s hrvatskim mužem živjela u Australiji. Išli su po premijerama, uposlili dadilju, živjeli kao klokani u nepreglednoj šumi vrba i javora... a onda se muž sjetio da bi se mogli vratiti na njegov rodni Vis. Prije nego što je skužila što joj se događa, rasprodali su svu imovinu i uputili se na hrvatski otok gdje je joj je statistika išla nevjerojatno u prilog. Bila je tek jedna od dviju strankinja: 'Prožimao me vrlo čudan osjećaj. Zapravo, bilo je loše. Nisam znala jezik, dugo sam komunicirala s ljudima preko ruku, učila sam riječi rješavajući križaljke, radili smo u polju. Nije bio televizije, ničega. Vladao je Tito, za kojeg mislim da je imao veliku karizmu. Režim je bio lijep na papiru, ali nije funkcionirao.'
Nakon rata stvari u Hrvatskoj krenule su nabolje, prisjeća se u nastavku Valerie, koja je priželjkivala svoju novu domovinu u rangu Norveške ili Švedske. Prošlo je 40 godina, u međuvremenu su otvorili restoran Roki's u Pliskom polju, postali ozbiljni proizvođači vina sa šest hektara vinograda i tucet zaposlenih. Valerie mi govori kako su Hrvati vrlo radišni ljudi u inozemstvu, no kod kuće baš i ne. Govori mi i da ne razumije zašto su ljudi kod nas toliko potplaćeni za posao koji rade. Ima još: 'U Hrvatskoj se djeca ne odgajaju da postanu nezavisna. Nitko se ne odvaja od svojih roditelja nakon što prijeđe dvadesetu. Nitko ne nauči kako zaraditi vlastiti novac. Na snazi je mentalni sklop 'zgrabi, zgrabi, zgrabi' i zbog potplaćenosti nitko ne daje sto posto u poslu koji radi. Ne postoji razumijevanje za različitost. Ja sam u posljednje vrijeme dosta proučavala islam. Da bi volio nekoga tko je drukčiji, moraš ga prvo upoznati.'
Viška Britanka ima 69 godina i razigrana kakva je, osjeća se na otoku prilično usamljeno. Žena koja sluša Simply Reda, Beatlese, Joe Cockera, razvaljuje Facebook i Skype, dopisuje se s mladićima diljem globusa, na Visu može raditi upravo ništa. Kaže da ju je naša zemlja učinila tolerantnijom prema ljudima, posebice Hrvatima, i koliko god da ima sve predispozicije postati rajem na zemlji – žali što ju je život prikovao tu gdje jest. Postoji li suvisli izlaz? Možda. Ali prvo treba nabaviti smartphone. Onda treba okinuti veću količinu selfieja. Treba otvoriti Facebook profil, a potom nije loše kratiti vrijeme klikajući na šarmantne tipove. Valerie je, dakle, sve to odradila vrhunski. I evo rezultata:
'Dopisujem se s Afrikancima, Albancima, ima jedan u Indiji... Evo, baš sam se čula preko Skypea sa studentom sociologije u Istanbulu. Ima 35 godina, dolazi iz Nigerije. Bio je jedan iz Papue Nove Gvineje, ali me gnjavio pa sam ga blokirala. Facebook je super stvar, ali su ga ljudi učinili lošim. Upoznala sam i dvojicu iz Hrvatske. Jedan je imao 22 godine i rekao mi je da voli starije žene. Kaže da zašto ne dođem u Zagreb jer da će mi priuštiti dva sata užitka.' Da netko krivo ne shvati, viška Britanka zadržala je najbolje od dobrih manira. Uostalom, žena koja je nekada slavila Woodstock i furala se na 'flower power', a nije nikada probala jedan jedini opijat, ni ne može drugačije.
Kad nije na Fejsu, britanska baka uči unuke engleski tako što ne progovara ni jednu hrvatsku riječ s njima. Otac joj je bio s Malte, gdje je i završila školu, pa govori i malteški. Govori i talijanski. Sve redom kvalifikacije s kojima ne može baš puno na svojoj adresi: 'Ne mogu se nositi sa svojom generacijom na otoku. Oni ne znaju ni upaliti računalo. Na internetu pronalazim prijatelje, recepte, gomilu dobrih stvari. I najvažnije – glazbu. Glazba je uvijek bila velik dio mog života. Moj je otac svirao trubu. Prva osoba u koju sam se zaljubila, bio je pjevač.'
Hrvati su puno tiši od Britanaca. I daleko manje skloni kriminalu. Svejedno, kao nacija nismo baš za primjer u četirima stvarima koje trebaju štititi ljude, kako to vidi cura iz Hackneya – crkvi, školi, policiji, bolnici.
Prohujao je s viškom burom značajan komad života naše aktivne sedamdesetogodišnjakinje. Bura otkriva sunce i uopće ne sumnjam da Valerie čeka barem još jedna vatrena avantura. A i meni bi bilo napeto pisati o Nigerijcu iz Istanbula koji lovi hobotnice oko Visa.
