Utječu li prosvjedi u Istanbulu na funkcioniranje grada?

Erden Kosova: Nema nekog velikog vidljivog učinka na gradski život. Iznimka su ograničene linije javnog prijevoza prema Taksimu zbog barikada. Jako je bučno u gradu, automobili trube, ljudi zvižde i lupaju u lonce od 9 ujutro, na licima koja putuju trajektima na posao preko Bospora vidi se smiješak i optimizam. Vjerojatno je nekoliko milijuna ljudi posjetilo Gezi.

Hrvatska javnost dobila je šarenilo informacija, ali ipak se čini da smo i mi ovdje podlegli utjecaju zapadnih medija koji tvrde da je suština sukoba rat između sekularnih kemalista i islamista.

EK: Prijetnja svjetovnim načelima države samo je jedna dimenzija prosvjeda i najviše je promovirana od strane kemalističkih krugova. Jako je puno aspekata koji su proizveli tenzije. Arogancija premijera, njegov način odlučivanja o svemu, improvizacije sa zakonima, megalomanska vanjska politika, kontrola medija, nepromišljena urbana politika i kontrola života građana i utjecaj na privatni život obitelji. Sve je to već neko vrijeme proizvodilo nezadovoljstvo na nižim razinama. Gezi park je samo postao točka vrenja, nakon koje je jasno i masovno artikuliran stav da autoritarna vlast Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP) više neće biti tolerirana.

EK: S obzirom na apsurdnost odluke da naredi rekonstrukciju osamnaestostoljetnih vojarni u trgovački centar i elitno stanovanje te da tvrdoglavo odbija popustiti očito pogubivši politički kompas, pada mi na pamet jedino ozbiljna kriza osobne karizme. Erdoğan ponovno priziva ulogu žrtve i izmišlja razne scenarije i laži kako bi isprovocirao svoje pristaše. Tako su ljudi koji su bili ranjeni u prosvjedima i zatražili zaštitu u obližnjoj džamiji optuženi da su pili alkohol u prostoru hrama, da su policajca koji je nastradao zbog vlastite nepažnje hladnokrvno ubili prosvjednici ili da su deseci mladih na studentskoj razmjeni strani agenti. Malo je suludo, ali prozvao je i spekulante na tržištima vrijednosnih papira jer im nestabilna situacija na burzi tobože pogoduje.

Istanbul se u posljednjih 10 godina izobličio. Ne želim tvrditi da je postao ružniji, ali ima neke vulgarnosti u urbanom razvoju ako se promjene događaju prebrzo i uz očite socijalne konflikte.

EK: Središnja su područja grada dugo bila naseljena imigrantima iz istočne Anatolije i Romima. Prema kraju 80-ih gradska je uprava počela intervenirati u centar, uslijedile su kapitalne privatne investicije i paralelni proces koji nazivamo deregulacija upravljanja gradskim resursima. Siromašni Anadolci i Romi žele se potisnuti na daleku periferiju. Taj proces još uvijek traje pod izgovorom da je osnovna svrha urbane transformacije zaštita od potresa koji će zasigurno pogoditi Istanbul u narednim desetljećima. Tako da svaka kuća u centru starija od 25 godina mora biti rekonstruirana. Možete misliti kakav se prostor otvara za spekulante nekretninama i investitore.

Erdoğan je tri godine bio gradonačelnik Istanbula prije nego što je smijenjen i osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog govora mržnje. Možda sada želi nadoknaditi svoj neiživljeni gradonačelnički mandat?

EK: Doista ne bih bio u koži Kadira Topbasa, formalnog gradonačelnika Istanbula. On dolazi iz cijenjene, konzervativne istanbulske obitelji, ali njegova uloga u ovim događanjima je poništena. Erdoğan se ponaša kao da je on gradonačelnik. No, on sebi općenito pripisuje glavne uloge. Vrlo rado daje stručna mišljenja o umjetnosti i urbanom razvoju, ali i o zdravoj prehrani i kreposnom životu. Ako mu se svidi ideja koju mu predlože njegovi savjetnici, ona mora biti ostvarena. Erdoğan ima veličanstvene ideje o gradnji dva potpuno nova satelitska grada oko Istanbula, novi veliki aerodrom i faraonski projekt probijanja drugog Bospora - kanala između Mramornog i Crnog mora. Svi ti projekti će zahtijevati uklanjanje hektara šuma oko grada, a on će se vjerojatno hvaliti kako je posadio drveće uz nove ceste.

Prijedlog projekta u Gezi parku se ipak malo modificirao nakon prvog vala nezadovoljstva. Spominje se i džamija koja bi valjda trebala zaigrati na sentiment tradicionalnijeg građanstva.

EK: Sada se pokušava različitim dodacima omekšati prvotni prijedlog. Kažu da će trgovački centar sadržavati i urbani muzej s popularnim trgovinama. Džamija je također predložena, ali ne u Gezi parku, nego na samom Taksimu. Tamo Erdoğan misli izgraditi divovsku džamiju sa šest minareta. Projekt je replika Sultanove džamije, ali slijepo kopiranje povijesti nije toliko zanimljivo koliko broj minareta. Još u XVII. stoljeću izgraditi šest minareta bilo je svojevrsno svetogrđe jer samo je hram u Meki imao toliko. Očito je da i danas ima onih koji pokušavaju očajnički dokazati svoju veličinu.

Često u ovakvim urbanim pobunama sudjeluju ljudi različitih kulturnih vrijednosti ili čak različitog socijalnog staleža, ako zajedno osjećaju neku vrstu represije koja ugrožava urbanu memoriju, javni prostor i zelenilo u gradu. Je li tako i s Gezi parkom?

EK: Park nije nikad imao definirano značenje ni dubok trag u kolektivnoj memoriji. U neformalnoj povijesti Istanbula u zadnje je vrijeme bio mjesto susreta homoseksualnih parova, ali je također bio mjesto na kojem su se organizirala vjenčanja, a u 70-ima je u parku djelovala vrlo važna galerija. Dakle, ne radi se važnim političkim konotacijama kao na Taksimu na kojem je javno okupljanje bilo zabranjeno 30 godina. Mislim da je kritična točka za rast građanskog protesta prijeđena nakon rušenja Kina Emek. Nakon toga su drveće i spas javnog prostora postali posljednja linija obrane.

Erdoğan je, nakon vidnog gubitka takta, dodatno zaoštrio situaciju izjavom da će srušiti i zgradu kazališta s galerijom koja je prilično važno mjesto Istambulskog bijenala. Na njenom je mjestu naumio graditi veliku operu u baroknom stilu.

EK: Zamislite kako će izgledati taj shizoidni ansambl: hipertrofirane vojne barake u orijentalnom stilu za trgovački centar, velika džamija, replika klasičnih otomanskih građevina, i onda još opera u baroknom stilu. A ispod svega divovska mreža podzemnih pothodnika i prometne infrastrukture.

Načelno se slažem s ocjenom kako se radi o građanskoj borbi za vlastiti prostor i urbanu memoriju, ali također ne treba zaboraviti ni taj psihosocijalni aspekt. Mladi Istanbula su jednostavno poručili veliko 'Jebi se!' političkoj figuri koja s toliko samodopadnosti i arogancije utjelovljuje ulogu oca.

Jesu li se to dijelovi takozvane progresivne urbane elite okrenuli protiv Erdogana? Kao da se Erdogan pomalo odriče liberalne inteligencije - kontingenta glasača koji mu je koristio pri dolasku na vlast. Nisu li to oni isti koji su ga izabrali prije 10 godina?

EK: Prosvjednici su uglavnom obrazovani potomci srednjih slojeva stanovništva, uključujući i one koji su izabrali AKP. Mislim da ih je jednostavno užasnulo to novo Erdoğanovo lice - iako je on još uvijek najmarkantnija figura na vrhu. Opozicija je paralizirana i ne može predstavljati ozbiljnu alternativu Erdoganu koji je uvježbao putinovsku figuru vlastodršca. Mislim da ovi protesti mogu postići maksimum u eventualnom ishođenju koalicijske vlade koja bi smanjila utjecaj AKP-a. Ali tko zna, možda izrone neki potpuno novi akteri...