Bivši igrač Juventusa, FC Basela i reprezentativac SrbijeIvan Ergić kaže da danas ne prati nogomet, pa čak ni Svjetsko nogometno prvenstvo, no ističe da je gledao utakmicu Hrvatska - Brazil. Smatra da je incident s dodjelom penala za Brazil zapravo školski primjer kako danas funkcionira nogomet.

'Toliko sam toga negativnog doživio u tom nogometnom svijetu, možda se nisam ni najbolje snašao, ali često se pogrešno interpretira da mrzim nogomet kao igru, što nije istina. Baš zato što sam je zavolio kao klinac, želio bih da bude ta igra drukčija', rekao je Ergić u 'Nedjeljom u dva'. Govori da je nogomet postao društveno i globalno važan zbog 'hiperkomercijalizacije'.

Kritično je govorio i o odlascima nogometaša u bordel, kao dijelu mačističkog kulta prikrivenog svojevrsnim 'teambuildingom'. Kako u nogometu, kaže Ergić, postoji zavjet šutnje kada su teme poput odlaska u bordel u pitanju, svjestan je da kada progovara o problemima, može djelovati kao cinkaroš.

Najpozitivnije što je 'izvukao' iz nogometne karijere je, kaže, upoznavanje različitih kultura kroz putovanja i učenje stranih jezika. 'Moja kritika profesionalnog sporta često je usmjerena i prema meni samome', naglasio je Ergić.

Upitan ima li njegova kritika nogometa veze s nastojanjem da dopre do ljudi koji, primjerice, sanjaju da im dijete postane profesionalni nogometaš, Ergić je rekao da vrlo malo nogometaša uopće doživi uspjeh: 'Oni koji uspiju, oni su prihvatili pravila igre i imaju prostor da pričaju tu uspješnu priču. Kritičari te industrije teško će se izboriti za prostor. Ja nisam bio toliko eksponiran i moji poslodavci su me istrpjeli...'

Stereotipi o nogometašima koji se skupo oblače i hodaju s manekenkama su, kaže, često točni i dodaje da je potreban jak karakter da se pojedinac tome odupre.

Otvoreno je govorio i o depresiji koju je prebolio. 'Znajući koliki je to tabu i kolika je to stigma, odlučio sam o depresiji i javno govoriti', rekao je Ergić i dodao da je kritika nogometa bio i njegov način borbe protiv depresije i osjećaja nemoći. 'Ti ne smiješ pokazati slabost, to je dio mačističkog kulta i zato sam odlučio govoriti o tome. Odlučio sam razgolititi sebe i svijet u kojem jesam. Išao sam do granice do koje me istrpe...'

Upitan kako je kao nogometaš doživljavao molitve reprezentacije u crkvi prije utakmica, Ergić je rekao da on nije osobno u tome sudjelovao, ali smatra da religija i politika nemaju što raditi u sportu. 'Meni je to sve neki paganizam. Po meni je religija intimni osjećaj, kao i nacionalnost, a taj posrednik, božja administracija i crkva koja se doživljava kao posrednik... to nikad nisam razumio', objasnio je Ergić.

Kaže da je za reprezentaciju Srbije igrao sa srcem i misli da je sama igra dovoljna da se dokaže patriotizam: 'No igrači su uvijek imali potrebu dodatno iskazati taj patriotizam tako da se prekrste, nose neke rekvizite ili dižu tri prsta... Meni je to stvarno paganizam, tako da su crkva, nacija i priča o sportu jako povezani, a ne bi trebali biti.'

Upitan je li licemjer jer je uzeo novac od nogometa, a sad ga kritizira, Ergić kaže: 'Kritizirajući taj sport i industriju, ja kritiziram i sebe. Nisam čekao da završim karijeru da govorim o tome, ja sam kritizirao nogomet još dok sam igrao. Kritika za licemjerje je na mjestu, ali donekle.'

Stanković se sjetio da je Ergić jednom rekao da jedan sat socijalnog radnika vrijedi više nego cijela njegova nogometna karijera. Ergić je svoju izjavu pojasnio ovako: 'Nisam demagog, to može zvučati populistički, ali to je istina (...) Ja sam i dalje u kontaktu s nastavnicom iz srednje škole, živi u trošnoj kućici, ja se viđam s njom i pokušavam pomoći... I kad usporedim nju, pametnu i obrazovanu, s ljudima koje sam upoznao u nogometu - to je ogromna razlika. To su tašti ljudi bez obrazovanja i šarma. Staviš to na vagu i pitaš se o vrijednosnoj strukturi društva.'

Kaže da je u nogometu rijetko sretao ljude s duhom i umne ljude: 'Smeta mi što su ljudi poput nastavnika u vrijednosnom smislu ispod nas, o tome ja želim govoriti.'

Ergić priznaje da je utopist, pogotovo kada razmišlja o svijetu bez izrabljivanja ljudi i oporavku prostora bivše Jugoslavije u smislu suživota jednog prostora: 'Vjerujem da će doći generacije koje će biti sretnije i pametnije od nas da ponovno ožive ovaj prostor. Utopist sam i mislim da tu nema ništa negativno, ja želim biti dio ovog prostora. Ja želim živjeti tu i da ovoj zemlji bude bolje. Želim uložiti u oporavak ovog prostora, da tu žive moja djeca i potomci.'