Priopćenje za javnost prenosimo u cjelosti.

'Izvanbračni suprug podnositeljice zahtjeva, V.D., bolovao je od shizofrenije i liječio se u psihijatrijskoj ustanovi u Sloveniji. Dana 16. studenoga 2017. napustio je tu ustanovu, otputovao u Opuzen i potukao se s gostom jednog tamošnjeg hotela.

Postupajući po pozivu djelatnice hotela, četiri policijska službenika izašla su na mjesto događaja. Po dolasku na hotelsko parkiralište, zatekli su V.D.- a kako sjedi na svom automobilu i nesuvislo mrmlja. Obzirom da je V.D., čak i nakon upozorenja o primjeni sile, odbio postupiti po većini policijskih naredbi, policajac je upotrijebio sprej s nadražujućom tvari.

V.D. je na to legao na bok držeći se za lice i počeo se ozlijeđivati na način da je grizao usne i jezik i pljucao krv. Trojica policajaca okrenula su ga na trbuh i stavili mu ruke iza leđa, međutim V.D. im se odupirao pokušavajući ustati, udarajući glavom o kolnik i grizući prste.

Policija je tada pozvala hitnu pomoć, držeći V.D.-a primjenom sile u istom položaju sve do njenog dolaska desetak minuta kasnije. Po dolasku hitne pomoći, liječnica je V.D.-u dala sredstvo za smirenje, isti je postavljen na nosila hitne pomoći u istom položaju (licem prema dolje) i vezan. Budući da je tijekom putovanja do Opće bolnice Dubrovnik V.D. i dalje bio nemiran, liječnica mu je još jednom dala sredstvo za smirenje. Nakon nekog vremena ustanovila je da je V.D. preminuo.

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je njen izvanbračni suprug preminuo zbog posljedica pretjerane i nerazmjerne uporabe sile od strane policije, te da je tužena država propustila ispuniti svoju pozitivnu obvezu da zaštiti njegov život pružajući mu odgovarajuću hitnu medicinsku pomoć. Nadalje je navela da istraga okolnosti njegove smrti nije bila učinkovita.

Europski sud je utvrdio da su policajci bili svjesni da je V.D. psihički bolesnik, te da je prilikom njihove intervencije bio uznemiren. Unatoč navedenom, oni nisu odmah zatražili liječničku pomoć, kao što je to propisano naputkom o postupanju policije prema osobama s duševnim smetnjama, već su poduzimali druge radnje, točnije upotrijebili sprej da ga smire, i držali V.D.-a u ležećem položaju dulje vrijeme. Nadalje, tijekom prijevoza u vozilu hitne pomoći, V.D.-ovo stanje nije bilo adekvatno nadzirano obzirom da medicinsko osoblje nije sjedilo u njegovoj neposrednoj blizini kako bi mu moglo pravovremeno pružiti pomoć.

Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da je zbog V.D.-ove uznemirenosti i naknadnih radnji državnih tijela došlo do smrtnog ishoda, za koji se ne može reći da je bio u potpunosti nepredvidiv policiji i/ili medicinskom osoblju.

Sila koja je primijenjena prema V.D.-u nije bila "apsolutno neophodna" u danim okolnostima, te stoga tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu zaštite života V.D.-a iz članka 2. Konvencije u njegovom materijalnom aspektu. Ispitujući prigovor podnositeljice koji se odnosi na povredu postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, Europski sud je utvrdio da je odmah nakon V.D.-ove smrti policija započela s kriminalističkim istraživanjem (provela je očevid, obavijesni razgovor s nekoliko svjedoka, te je provedena obdukcija). Međutim, tek dvije i pol godine nakon događaja ispitala je policajce koji su bili prisutni tom događaju, te nije uspjela spriječiti moguće dogovore među njima prilikom davanja iskaza.

Nadalje, Europski sud je utvrdio da između 21. studenoga 2017. (kada je policija poslala svoje posebno izvješće Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku) i 13. studenog 2018. (kada je podnositeljica podnijela kaznenu prijavu) domaća tijela nisu poduzela nikakve radnje. Europski sud je dodatno primijetio da je kaznena prijava podnositeljice najprije bila odbačena na temelju netočnog nalaza obdukcije iz kojeg je proizlazilo da je V.D. umro prirodnom smrću.

Nakon pritužbe podnositeljice zahtjeva, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske naložilo je Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku da preispita predmet, te je isto 12. listopada 2020., dakle gotovo tri godine nakon V.D.-ove smrti, donijelo rješenja o provođenju istrage. Medicinsko vještačenje koje je tada provedeno pokazalo je da je V.D. umro nasilnom smrću uslijed psihičke traume, te da je pretrpio tešku tjelesnu ozljedu prilikom policijskog postupanja. Usprkos navedenom, nadležno državno odvjetništvo je ponovno odbacilo kaznenu prijavu protiv policijskih službenika.

Naposljetku, Europski sud je primijetio da Ustavni sud nije prigovor podnositeljice ispitao na način koji je u potpunosti u skladu s njegovom dobro utvrđenom praksom. Stoga je zaključio da istraga smrti V.D.-a nije bila brza i temeljita, te da je uslijed navedenog došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovom postupovnom aspektu.

Europski Sud je podnositeljici dodijelio iznos od iznos od 13.300,00 EUR na ime neimovinske štete, te iznos od 5.000,00 EUR na ime troškova postupka', navodi se u propćenju za javnost.